Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-88/07 (S. V.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Nenadležnost za odlučivanje
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-88/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 88/07, rješavajući apelaciju Senada Vražalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Vražalića podnesena protiv Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica, broj R-201-101696-1/1-01-519-153/06 od 27. oktobra 2006. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Vražalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Semir Puzić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), broj R-201-101696-1/1-01-519-153/06 od 27. oktobra 2006. godine. Apelant je 10. aprila 2007. podnio dopunu apelacije.
2. Povodom zahtjeva za potvrđivanje stanarskog prava nosioca stanarskog prava na dan 1. aprila 1992. godine koji je podnio apelant, CRPC je donijela Odluku, broj 201-101696-1/1 od 9. jula 2002. godine, kojom je potvrđeno da je Lejla Vražalić na dan 1. aprila 1992. godine, bila nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Sarajevu, u ulici Hriste Boteva broj 55 (novi naziv ulice: Mehmeda Handžića broj 23/pr.).
3. Odlukom CRPC, broj R-201-101-696-1/1-01-519/04 od 17. marta 2006. godine, usvojen je zahtjev Zilhe Pinjo-Džigal za ponovno razmatranje Odluke CRPC, broj 201-101696-1/1 od 9. jula 2002. godine, te je ista stavljena van snage. Istom Odlukom je odbačen zahtjev apelanta za povrat stana u posjed kao nedopušten. U obrazloženju navedene Odluke se navodi da je razmatrajući navode istaknute u zahtjevu utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, na kome je stanarsko pravo imala Lejla Vražalić, 30. augusta 2000. godine, odnosno nakon isteka opšteg roka 4. jula 1999. godine za podnošenje zahtjeva u Federaciji BiH. Također je navedeno da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva sa Lejlom Vražalić kao nosiocem stanarskog prava predmetnog stana u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima.
4. Odlukom CRPC, broj R-201-101696-1/1-01-519-153/06 od 27. oktobra 2006. godine, odbijen je zahtjev apelanta za ponovno razmatranje Odluke CRPC, broj R-201-101-696-1/1-01-
519/04 od 17. marta 2006. godine, kao neosnovan. U obrazloženju ove odluke, navedeno je da apelant nije ponudio nove dokaze, a koji dokazi bi mogli bitno utjecati na donesenu odluku.
5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegocvine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;»
7. U konkretnom slučaju apelant osporava Odluku CRPC, broj R-201-101696-1/1-01-
519-153/06 od 27. oktobra 2006. godine. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu (vidi, Ustavni sud, odluka broj U- 21/01 od 22. juna 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, i neobjavljena odluka broj AP-2633/05 od 12. aprila 2006. godine). CRPC je institucija koja je uspostavljena Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum). Ustav Bosne i Hercegovine - Aneks 4. sastavni je dio Sporazuma. Prema tome, iz same strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti sporaizmeđu pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Na osnovu izloženog, može se zaključiti da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno.
8. Osim toga, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U citiranim odlukama, Ustavni sud je zaključio da se CRPC ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje njene odluke, jer CRPC vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su, u smislu člana XII. tačka 7. Aneksa 7 Sporazuma i Zakona o izvršenju odluka Komisije, odluke CRPC-a konačne i obavezujuće.
9. Pored navedenog Ustavni sud ističe da je Sporazumom zaključenim 20. maja 2004. godine između Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o prenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada CRPC, te o produženju njenog mandata do 31. decembra 2005. godine, («Službeni glasnik BiH»,broj 32/04, i 32/05) predviđeno da su odluke CRPC-a donesene po zahtjevu za ponovno razmatranje konačne i obvezujuće i da se protiv njih ne može ulagati žalba i da će imati pravno dejstvo kao i prethodne odluke CRPC-a. Prema tome, CRPC koja na osnovu navedenog Sporazuma nastavlja sa radom radi ponovnog razmatranja odluka prethodne CRPC rješava u skladu s odredbama pravilnika prethodne CRPC, te izvorni mandat crpi iz člana XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovine i zadržava isti ustavno pravni položaj kao i prethodna CRPC. Na osnovu navedenog slijedi da CRPC, ni nakon potpisivanja Sporazuma od 20. maja 2004. godine nije promjenila svoj ustavno-pravni status, te da iako su institucije BiH preuzele obavezu finansiranja rada ove CRPC, ona nije institucija BiH, niti je ovlaštena zakonom države BiH za vršenje javnih ovlaštenja koje su Ustavom BiH određene u nadležnost BiH, niti je integrisana u sudski sistem Bosne i Hercegovine. Dakle, budući da su odluke CRPC konačne i obavezujuće, a da po Sporazumu imaju istu pravnu snagu kao i odluke prethodne CRPC, proizilazi da je ustavno pravni položaj ove CRPC nakon 20. maja 2004. godine ostao nepromjenjen, to je tijelo sui generis, koje se ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini, pa stoga Ustavni sud nije nadležan da preispituje njene odluke, jer CRPC vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud primjećuje da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu zauzela stav u predmetu, broj CH/01/8050 od 7. septembra 2005. godine, da CRPC nema karakter tribunala, nego upravnog organa Bosne i Hercegovine, te je naloženo Bosni i Hercegovine da omogući sudsku kontrolu navedenih odluka. Međutim, Ustavni sud podsjeća da u okviru svoje apelacione nadležnosti iz člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine nije nadležan da, u fazi ispitivanja dopustivosti predmetne apelacije, ispituje da li je Bosna i Hercegovina poduzela mjere da izvrši navedenu odluku Komisije pri Ustavnom sudu jer je u konkretnom slučaju riječ o dva odvojena postupka, pred dva različita organa, koji odlučuju o predmetima po različitim Pravilima. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, u skladu s Pravilima ispituje da li je zadovoljen uslov dopustivosti meritornog razmatranja predmetne apelacije, odnosno da li je predmet apelacije «presuda bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini». Kako je nesporno da je CRPC tijelo sui generis, koje ni po ocjeni Komisije pri Ustavnom sudu nije sastavni dio sudske strukture u Bosni i Hercegovini, slijedi da ni osporene odluke CRPC nisu odluke koje su podobne za meritorno ispitivanje. Na osnovu izloženog slijedi da Ustavni sud nije nadležan za preispitivanje oduka CRPC-a. Osim toga, Ustavni sud ne vidi razlog zašto bi ovaj predmet drugačije tretirao nego u skladu sa svojom dosadašnjom praksom.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović