Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-615/08 (M. Đ.)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

  • Zaštićeni svjedok
  • Ispitivanje svjedoka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-615/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 615/08, rješavajući apelaciju Mladena Đukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Đukića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Kž-08-000 019 od 13. februara 2008. godine i Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kr-08-000 002 od 22. januara 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Đukić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banja Luke, podnio je 25. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-08-000 019 od 13. februara 2008. godine i Rješenja Vrhovnog suda, broj 118-0-Kr-08-000 002 od 22. januara 2008. godine. Apelant je, takođe, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se naložilo Vrhovnom sudu da prijedlog za saslušanje zaštičenog svjedoka od 14. januara 2008. godine odmah uzme u rad, te da o istom donese odluku prije održavanja sjednice drugostepenog vijeća, te da se izjava zaštičenog svjedoka prihvati kao novi dokaz i da Vrhovni sud odluči o osnovanosti pritvora – izdržavanja kazne prije pravosnažnosti presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K-07-000 044 od 19. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-K-07-000 044 od 19. oktobra 2007. godine, u krivičnom predmetu protiv apelanta i drugih, apelant je oglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, u koje mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. juna 2007. godine pa nadalje. Protiv navedene presude žalbu je, 13. februara 2008. godine, izjavila braniteljica apelanta.

3. Vrhovni sud je, odlučujući o prijedlogu za saslušanje zaštićenog svjedoka podnesenog od strane branilaca optuženog Z.Đ i apelanta od 14. januara 2008. godine, donio rješenje, broj 118-0-

Kr-08-000 002 od 22. januara 2008. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-08-000 019 od 13. februara 2008. godine, kojim je odbačen kao nedozvoljen prijedlog za saslušanje zaštičenog svjedoka. Vrhovni sud je obrazlažući osporeno rješenje naveo da je prijedlog za saslušanje zaštičenog svjedoka podnesen u smislu odredbe člana 15. Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 48/03), ali je pitanje njegove dopuštenosti cijenio prema odredbama Zakona o krivičnom postupku (u dalnjem tekstu: ZKP), obzirom da navedeni posebni zakon o tome ne sadrži odredbe. Sud je, dalje, naveo da je provođenje i predlaganje bilo kojeg dokaza u toku krivičnog postupka, pa tako i saslušanje svjedoka, bilo zaštićenog ili onog za koga nije potrebno donositi posebne mjere, vezano za određene faze postupka. Tako u konkretnom slučaju, u prvostepenom postupku dokaze je moguće predlagati do okončanja dokaznog postupka, a u smislu odredbe člana 283. stav 2. ZKP-a. Imajući u vidu da je krivični postupak u fazi odlučivanja pa žalbama protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je podnesenom prijedlogu dao karakter dopune žalbe na presudu kojom se predlaže novi dokaz. Međutim, obzirom da je prijedog za saslušanje zaštičenog svjedoka podnesen 14. januara 2008. godine, odnosno po isteku roka za žalbu (koji je za sve branioce istekao još u toku novembra mjeseca 2007. godine), Vrhovni sud je isti odbacio na osnovu ovlašćenja iz člana 16. Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku, te uz primjenu odredaba člana 317. ZKP-a, odnosno kao neblagovremenu dopunu žalbe.

4. Apelant smatra da su mu pobijanim rješenjima povrijeđena prava na pravično suđenje i na slobodu i sigurnost zaštićena članom II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5. i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je Vrhovni sud odbacio njegov prijedlog za saslušanje zaštičenog svjedoka tvrdeći da je prijedlog podnesen nakon isteka roka za žalbu, te da je sud prekršio princip "jednakosti u postupanju". Apelant dalje navodi da je za označenog svjedoka i njegova saznanja o bitnoj činjenici vezanoj za oštećenog, saznao nakon izjavljivanja žalbe, tako da objektivno ovaj dokaz ranije nije mogao ni predložiti. Apelant ne navodi decidno u čemu vidi kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost u odnosu na osporena rješenja, već samo navodi da bi provođenje predloženog dokaza itekako uticalo na preispitivanje odluke o pritvoru i odluke o krivičnoj odgovornosti. Pri tome apelant navodi da je članom 5. Evropske konvencije "zagarantovano pravo lica lišenog slobode na preispitivanje proceduralinih i materijalnih uslova koji su od suštinskog značaja za zakonitost i lišavanje slobode".

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» Pravo na pravično suđenje

6. Ustavni sud, prvo, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. Navedeni član Evropske konvencije propisuje da [...]prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu[...]. Međutim, u ovom slučaju apelant je izjavio apelaciju na rješenja Vrhovnog suda, koja su donesena u akcesornom postupku u okviru krivičnog postupka, broj 011-0-K-07-000 044, koji se po izjavljenoj žalbi pred Vrhovnim sudom vodi protiv apelanta i drugih, a kojima nije utvrđivana „osnovanost bilo kakve krivične optužbe“ protiv njega, već je samo odlučivano o dopustivosti apelantovog prijedloga za saslušanje zaštičenog svjedoka. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojem je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, niti su se tom prilikom utvrđivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama, proizilazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na slobodu i sigurnost

7. Apelant se žali da je pobijanim rješenjima Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

8. Ustavni sud podsjeća da je članom II/3.d) Ustava predviđeno da «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: ... d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.», a članom 5. Evropske konvencije predviđeno je da «Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom.»

9. Ustavni sud ponovo konstatuje, da se pobijanim rješenjima Vrhovnog suda, kojima je odbačen kao nedozvoljen, odnosno neblagovremen prijedlog apelanta za saslušanje zaštićenog svjedoka, nije odlučivalo o zakonitosti lišavanja slobode, odnosno osnovanosti pritvaranja apelanta, nego o procesnoj dopustivosti navedenog apelantovog prijedloga, te da se predmetni akcesorni postupak u okviru krivičnog postupka ne odnosi na prava koje garantuje član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije. Stoga se i ovi navodi apelanta moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-615/08 (M. Đ.) | Sudska praksa | Aktio