Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-652/08 («Malind» d.o.o. Modriča)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-652/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 652/08, rješavajući apelaciju «Malind» d.o.o. Modriča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Malind» d.o.o. Modriča, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-55/04 od 23. januara 2008. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreska uprava-Odbor za rješavanje poreskih žalbi, broj 01/0104/450-452/03 od 22. decembra 2003. godine i rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreska uprava-
Područni Centar Doboj-Odjeljenje za kontrolu i naplatu, broj 04/0702-
490-7-043/02 od 26. septembra 2003. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. «Malind» d.o.o. Modriča (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 27. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-55/04 od 23. januara 2008. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreska uprava-Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor za rješavanje poreskih žalbi), broj 01/0104/450-452/03 od 22. decembra 2003. godine i rješenja Poreske uprave, Područni Centar Doboj-Odjeljenje za kontrolu i naplatu (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 04/0702-490-7-043/02 od 26. septembra 2003. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će, do donošenj odluke o apelaciji, odložiti izvršenje odluke Odjeljenja.
2. Rješenjem Odjeljenja, broj 04/0702-490-7-043/02 od 26. septembra 2003. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelantu je naloženo da radi otklanjanja nezakonitosti u poslovanju, koje se odnose na neplaćanje obračunatih poreskih obaveza, izvrši uplatu od 39.166,90 KM na ime osnovnog duga te 15.138,71 KM na ime kamata obračunatih sa danom 31. martom 2003. godine. Tačkom dva izreke rješenja naloženo je apelantu da izvrši uplatu dugovanog iznosa u roku od deset dana a tačkom tri rješenja je utvrđeno da će se, ukoliko apelant ne uplati utvrđene obaveze u ostavljenom roku, shodno članu 60. i 65. Zakona o Poreskoj upravi, pristupiti prinudnoj naplati bez daljeg obavještavanja, što će za posljedicu imati uvećanje obaveze u visini 10% na ime posebne takse i 5% od utvrđene obaveze na ime troškova naplate. Tačkom četiri izreke rješenja je utvrđeno da će se na iznos obaveze, koja ne bude plaćena u ostavljenom roku, platiti kamata po stopi od od 0,1% dnevno na glavni dug počev od dana utvrđivanja obaveze do dana plaćanja. U obrazloženju rješenja Odjeljenje je prvenstveno navelo da postupa po uputama Odbora za rješavanje poreskih žalbi datim u rješenju od 18. augusta 2003. godine, kojim je poništeno prethodno rješenje od 10. maja 2003. godine, kojim je apelantu također bilo naloženo plaćanje utvrđene obaveze, ali da je predmetno rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak. Dalje je navedeno da je u toku kontrole utvrđeno da apelant, prilikom vršenja prometa roba na veliko, od izvijesnog broja kupaca iz Federacije BiH nije dobio ovjerene kopije uvjerenja o upisu tih pravnih lica u registar nadležnog poreskog organa, te je utvrđeno da navedena preduzeća nisu evidentirana u nadležnim poreskim organima. Stoga je apelantu, zbog neispunjavanja uslova veleprodaje iz člana 21. stav1. tačka 5. Zakona o akcizama i porezu na promet-prečišćen tekst («Službeni glasnik RS», br. 25/98, 40/98, 18/99, 29/00 i 18/01), izvršen obračun pripadajućih poreza na promet proizvoda kako je propisano članom 19. navedenog Zakona.
3. Žalba apelanta izjavljena protiv ovog rješenja odbijena je kao neosnovana rješenjem Odbora za rješavanje poreskih žalbi, broj 01/0104/450-452/03 od 22. decembra 2003. godine sa obrazloženjem da apelant nije prilikom prve isporuke proizvoda u svakoj poslovnoj godini od navedenih kupaca pribavio uvjerenje o upisu u registar kod nadležnog poreskog organa te samim tim nije ni mogao vršiti prodaju proizvoda bez obračuna i plaćanja poreza na promet, u smislu člana 21. Zakona o akcizama i porezu na promet. Stoga je Odbor za rješavanje poreskih žalbi naveo da je prvostepeni organ pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o prometu proizvoda koji služe za dalju prodaju te da je ispravno ocijenio da je takav promet, u smislu člana 19. stav 2. Zakona, oporeziv.
4. Vrhovni sud Republike Srpske je, odlučujući u pravnom sporu, donio presudu broj U-55/04 od 23. januara 2008. godine, kojom je odbio tužbu apelanta, protiv rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi, broj broj 01/0104/450-452/03 od 22. decembra 2003. godine, kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je tuženi i u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu je u obrazloženju osprenog akta dao valjanje razloge koje je u cjelosti prihvatio i Vrhovni sud.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi hronologiju predmetnog postupka a povredu prava na imovinu vidi u pogrešnoj primjeni Zakona o poreskoj upravi RS i Zakona o akcizama i porezu na promet.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Ustavni sud prvenstveno konstatira da su osporene odluke, kojim je apelant obavezan da izvrši uplatu poreza, zasnovane na odredbi člana 21. a u vezi sa članom 19. stav 2. Zakona o akcizama i porezu na promet,, koji je bio na snazi u vrijeme vođenja postupka pred organima uprave, a koji je prestao važiti danom primjene Zakona o porezu na dodatu vrijednost..
8. Obzirom da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stanovište da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, kao što je bilo u ovom slučaju (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, tačka 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 8/02 i mutatis mutandis odluku o dopustivosti, broj AP-928/06 od 9. maja 2007. godine) te je zaključio da je pozivanje apelanata na povredu ovog ustavnog prava ratione materiae inkopatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Shodno tome, a imajući u vidu da je u prethodnoj tački ove odluke konstatirano da je apelantova obaveza na uplatu poreza zasnovana na propisima koji reguliraju predmetnu oblast, Ustavni sud u konkretnom slučaju ne nalazi ništa što bi ukazivalo da bi trebao odstupiti od svoje prakse te zaključuje da su apelantovi navodi, prema kojim mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae inkopatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović