Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1034/07 (M. B.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1034/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1034/07, rješavajući apelaciju Marinka Bratića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Bratića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-444/02 od 30. novembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-736/00 od 30. aprila 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Bratić (u daljnjem tekstu: apelant), privremeno nastanjenog u Saint Petersburgu, u Sjedinjenim Američkim Državama, kojeg zastupa Stojko Stakić, podnio je 3. aprila 2007. godine, prijavu Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija). Kako je prijava podnesena nakon 1. januara 2004. godine, Komisija nema nadležnost za rješavanje, pa je, 6. aprila 2007. godine, prijavu proslijedila Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelacija je podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-444/02 od 30. novembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-736/00 od 30. aprila 2002. godine.
2. Zaključkom Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23-04/IV-23-
299NP/99 od 12. maja 2000. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-1830/00 od 29. augusta 2000. godine, odbačen je zahtjev apelanta za vraćanje stana u posjed u Hadžićima, u ulici S.P. Selje broj 44, zbog neblagovremenosti. Apelant je protiv rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je presudom, broj U-736/00 od 30. aprila 2002. godine, tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je predmetni stan proglašen napuštenim 24. septembra 1999. godine, te da je apelant neblagovremeno podnio zahtjev za povrat stana, 2. oktobra 1999. godine, a krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji su proglašeni napuštenim je bio 4. jula 1999. godine, shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 11/98).
3. Vrhovni sud je odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, donio presudu, broj Už-444/02 od 30. novembra 2006. godine, kojom je žalbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je, obrazlažući osporenu presudu, ponovio razloge Kantonalnog suda o prekluzivnosti roka za povrat u posjed stana, čijim protekom se to pravo gubi.
4. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju, apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za povrat u posjed stana shodno odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Dakle, nadležni upravni organi, Kantonalni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio zahtjev, na temelju kojeg organi uprave i Okružni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović