Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1204/06 (M. B.)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1204/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1204/06, rješavajući apelaciju Milana Bulajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Bulajića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-394/05 od 24. januara 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-1005/03 od 13. aprila 2004. godine, rješenja Općinskog suda u Ključu, broj P-98/01 od 7. oktobra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Ključu, broj P-98/01 od 18. oktobra 2001. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Bulajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Sanice, kojeg zastupa Mile Jokić, podnio je 18. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-394/05 od 24. januara 2006. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1005/03 od 13. aprila 2004. godine, rješenja Općinskog suda u Ključu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-98/01 od 7. oktobra 2003. godine i presude Općinskog suda, broj P-98/01 od 18. oktobra 2001. godine.

2. Općinski sud donio je presudu, broj P-98/01 od 18. oktobra 2001. godine, kojom je utvrđeno da apelantu prestaje stanarsko pravo na stanu u ulici Oslobodilaca 79 u Sanici.

3. Rješavajući po žalbi apelanta protiv presude Općinskog suda, broj P-98/01 od 18. oktobra 2001. godine, isti sud je donio rješenje, broj P-98/01 od 7. oktobra 2003. godine, kojim je žalbu odbacio kao neblagovremenu. Općinski sud je obrazložio da je, u konkretnom slučaju, osporena presuda uručena apelantu 22. oktobra 2001. godine, a žalba je podnesena 30. augusta 2003. godine, tj. nakon proteka zakonskog roka od petanesta dana od dana prijema osporene presude.

4. Apelant se žalio protiv rješenja Općinskog suda, broj P-98/01 od 7. oktobra 2003. godine, ali je Kantonalni sud donio rješenje, broj Gž-1005/03 od 13. aprila 2004. godine, kojim je odbio njegovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. Protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-1005/03 od 13. aprila 2004. godine, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem, broj Rev-394/05 od 24. januara 2006. godine, reviziju odbacio sa obrazloženjem da, u skladu sa članom 364. stav 3. ranijeg Zakona o praničnom postupku, revizija nije dopuštena ako vrijednost spora predmeta ne prelazi 15.000 KM, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da vrijednost spora iznosi 14.000 KM Vrhovni sud je zaključio da revizija apelanta nije dopuštena.

6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su mu ova prava uskraćena samo zbog jednog njegovog manjeg propusta, tj. neblagovremenog podnošenja žalbe, a sve to zbog slabog materijalnog stanja njegove porodice, te smatra nepravednim da rokovi važe samo za građane, a ne i za državne, odnosno sudske organe koji vode postupak.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju apelant propustio da u skladu sa članom 330. Zakona o parničnom postupku podnese žalbu u roku od petnaest dana od dana prijema osporene odluke, već je istu podnio gotovo dvije godine nakon prijema osporene odluke. Propust apelanta da podnese žalbu u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritorno raspravljanje samog predmeta, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje.

10. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti žalbu protiv prvostepene presude, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem žalbe protiv prvostepene presude nije efektivno iscrpio pravne lijekove.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1204/06 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio