Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3224/06 (Z. G.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3224/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 3224/06, rješavajući apelaciju Zorana Grebenarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Grebenarevića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-
Rev-06-000 363 od 22. septembra 2006. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju, broj Gž-641/05 od 3. februara 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Grebenarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 29. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 363 od 22. septembra 2006. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-641/05 od 3. februara 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-20/03 od 6. jula 2005. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i utvrđeno da mu nije prestao radni odnos kod tuženog Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: tuženi) u toku 1992. godine, pa je tuženi obavezan da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa u periodu od 31. augusta 1992. godine kao dana odjave apelanta sa PIO i zdravstvenog osiguranja, pa do 1. marta 2001. godine kao dana povratka na posao, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 461,50 KM, a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Rješenjem Okružnog suda, broj Gž-641/05 od 3. februara 2006. godine uvažena je žalba tuženog, ukinuta presuda Osnovnog suda, broj Rs-20/03 od 6. jula 2005. godine i tužba apelanta odbačena kao neblagovremena, te je apelant obavezan da tuženom na ime troškova postupka plati iznos od 500,00 KM.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant prema utvrđenju suda u junu 1992. godine, kada je prestao da radi kod tuženog, saznao za povredu iz radnog odnosa, te da je apelant u roku od 15 dana od saznanja, shodno članu 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je bio na snazi u vrijeme spornog odnosa između apelanta i tuženog, mogao pokrenuti postupak zaštite povrijeđenog prava kod tuženog, Apelant je dakle, u skladu sa članom 83. navedenog Zakona, bio dužan prethodno pokrenuti postupak zaštite povrijeđenih prava kod tuženog a potom je, ukoliko nije zadovoljan konačnom odlukom tuženog ili ako tuženi u roku od 30 dana ne donese odluku o prigovoru, u daljnjem roku od 15 dana mogao zatražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Obzirom da se apelant nije obraćao tuženom podnošenjem prigovora nakon saznanja da mu je prestao radni odnos već se samo usmeno obraćao tuženom, a tužbu sudu podnio je 29. juna 1999. godine, sud je našao da je apelant tužbu podnio neblagovremeno.
5. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 363 od 22. septembra 2006. godine, odbio reviziju kao neosnovanu budući da se apelant nije u zakonom propisanom roku obratio za zaštitu prava iz radnog odnosa. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je drugostepeni sud donio pravilnu odluku kada je ukinuo prvostepenu presudu i tužbu apelanta odbacio kao neblagovremenu budući da apelant uopće nije tražio internu zaštitu, a tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa je podnio sedam godina nakon prestanka rada i tri godine nakon ukidanja ratnog stanja 19. juna 1996. godine, kada je najkasnije i objektivno, bez obzira na ratne i lične okolnosti, mogao tražiti internu zaštitu. U obrazloženju je dalje navedeno, da je odredbama zakona koji regulišu radne odnose propisano vremensko ograničenje za ostvarivanje prava po osnovu rada, zbog čega se o zahtjevu apelanta, kao neblagovremenom, nije moglo meritorno odlučivati.
6. Apelant navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravčno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na rad zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju apelantov tužbeni zahtjev radi zaštite prava iz radnog odnosa, usvojen presudom Osnovnog suda, odbačen je kao neblagovremen rješenjem Okružnog suda sa obrazloženjem da je isti podnesen nakon proteka zakonom propisanog roka. Potom je Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju zaključivši da je rješenje drugostepenog suda pravilno i zasnovano na zakonu.
10. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta i osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio prigovor čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nepodnošenjem prigovora tuženom, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović