Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3251/06 («Piesunicum» d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3251/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 3251/06, rješavajući apelaciju «Piesunicum»-a d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Piesunicum»-a d.o.o. Sarajevo, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-294/05 od 25. septembra 2006. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj Ps-42/03 od 24. marta 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. «Piesunicum» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-294/05 od 25. septembra 2006. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-42/03 od 24. marta 2005. godine.

2. Odlučujući po tužbi apelanta protiv PD «BUTMIR» Ilidža (u daljnjem tekstu: provtuženi) i PD «ANS DRIVE» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Općinski sud donio je presudu, broj Ps-42/03 od 24. marta 2005. godine, kojom je odbio u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta, a kojim je, u tački jedan, tražio da se utvrdi da je po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa prvotuženim postao vlasnik nekretnina koje se sastoje od zemljišta k.č. 1942/4 i objekta «štala» sagrađenog na k.č. 1942/4, upisanih u z.k.ul. 6713 k.o. Butmir Gornji, te kojim je, u tački dva postavljenog tužbenog zahtjeva, tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o «kompenzacionom poslu» zaključen između prvotuženog i drugotuženog 6. novembra 2000. godine, u odnosu na gore pomenute nekretnine, kao i da se tuženi obavežu da apelantu solidarno isplate troškove spora (tačka tri tužbenog zahtjeva). Stavom dva izreke presude apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.070,00 KM. U uvodu presude kao vrijednost spora naznačen je iznos od 50.000 KM.

3. Apelant je izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda, broj Ps-42/03 od 24. marta 2005. godine.

4. Kantonalni sud donio je presudu, broj Pž-294/05 od 25. septembra 2006. godine, kojom je žalbu aplanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio, tako što je utvrdio da je ugovor o «kompenzacionom poslu» koji su tuženi zaključili 6. novembra 2000. godine, ništav, te da su tuženi dužni trpiti da se u zemljišnim knjigama Općinskog suda, u z.k. ulošku 6713 k.o. Butmir Gornji, uspostavi pređašnje zemljišno knjižno stanje u pogledu predmetnih nekretnina (tačka dva postavljenog tužbenog zahtjeva). Kantonalni sud je žalbu apelanta u dijelu koji se odnosi dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju kopoprodajnog ugovora zaključenog sa prvotuženim (tačka jedan postavljenog tužbenog zahtjeva), odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu, iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, apelant je, obzirom na označenu vrijednost spora u iznosu od 50.000 KM, te imajući u vidu da je presudom Kantonalnog suda samo djelimično uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom, mogao protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu, broj Pž-294/05 od 25. septembra 2006. godine, prema odredbama člana 237. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 53/03, 73/05 i 19/06), izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Herecgovine, što apelant prema stanju spisa nije učinio. Prema praksi Ustavnog suda, revizija je efektivan pravni lijek koji se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Propustom da izjavi reviziju apelant se lišilo mogućnosti da dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet razmatranja apelacije od strane Ustavnog suda, čime je propustio iscrpiti djelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3251/06 («Piesunicum» d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio