Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3392/06 (G. R.)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

  • Pasivna legitimacija
  • Smetanje posjeda
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3392/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 3392/06, rješavajući apelaciju Gordane Reljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Reljić, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Gž-223/04 od 13. oktobra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-2623/02 od 2. februara 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Gordana Reljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 20. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-223/04 od 13. oktobra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-2623/02 od 2. februara 2004. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 29. decembra 2006. godine.

2. Odlučujući o tužbi Miroslava Popržena (u daljnjem tekstu: tužilac) protiv tuženih, Davorina Reljića i Miodraga Mašića (u daljnjem tekstu: tuženi) Osnovni sud je donio rješenje, broj P-

2623/02 od 30. decembra 2003. godine, kojim je utvrdio da su tuženi smetali tužioca u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu stana u Banjaluci, na taj način što su ispod plafona svojih kupatila izvršili presjecanje i začepljenje vertikale za odvod kanalizacije do glavnog kolektora, te je sud zabranio tuženim ovako ili slično smetanje tužioca u posjedu njegovog stana, uz obavezu tuženih da tužiocu nadoknade troškove postupka.

3. Rješenjem Osnovnog suda, broj P-2623/02 od 2. februara 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Gž-223/04 od 13. oktobra 2006. godine, odbačena je kao nedozvoljena žalba apelantice i Irene Reljić izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda, broj P-2623/02 od 30. decembra 2003. godine. U obrazloženju rješenja Okružnog suda je navedeno, da je odredbom člana 203. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP-«Službeni glasnik Republike Srpske», broj 58/03, 85/03 i 74/05) propisano da žalbu mogu izjaviti samo stranke, te obzirom da apelantica i Irena Reljić nisu bile stranke u postupku prvostepeni sud je odbacio žalbu kao nedozvoljenu. Žalbene navode apelantice i Irene Reljić da je prvostepeni sud napravio propust jer ih nije tretirao kao jedinstvene suparničare, obzirom da su suvlasnici i suposjednici stana sa tuženim Davorinom Reljićom, sud je ocjenio kao neosnovane. U obrazloženju je navedeno, da je tumačeći odredbu člana 78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, aktivnu legitimaciju ima lice koje ima poslednji faktički posjed, a pasivnu legitimaciju ima lice koje je svojim radnjama prouzrokovalo uznemiravanje ili oduzimanje posjeda, odnosno lice koje je izvršilo smetanje posjeda. S obzirom da je toku postupka utvrđeno da su smetanje posjeda počinili Davorin Reljić i Miodrag Mašić, isti su pasivno legitimisani za učešće u parnici a ne apelantica i Irena Reljić koje nisu u materijalno pravnom odnosu prema predmetu spora, odnosno prema smetanju posjeda, zaključio je Okružni sud. Apelantica je protiv rješenja Okružnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske.

4. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u povredi postupka i materijalnih propisa od strane redovnih sudova, kao i u tome što sudovi nisu dali mogućnost da učestvuje u predmetnom postupku kao stranka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

6. Obzirom da apelantica, između ostalog, smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvenstveno odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. U vezi s tim Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je odgovor na pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H. protiv Francuske od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje apelanticinih građanskih prava i obaveza.

8. Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava rješenja Okružnog i Osnovnog suda, kojim je odbačena je kao nedozvoljena žalba apelantice i Irene Reljić izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda, broj P-2623/02 od 30. decembra 2003. godine. Osporenim rješenjima je utvrđeno da apelantica nije pasivno legitimirana u predmetnom postupku vođenom protiv tuženih Davorina Reljića i Miodraga Mašića. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi odbacili apelanticinu žalbu primjenom odredbi člana 213. st. 1. i 3. ZPP. Naime navedenim članom je regulirano da je žalba nedozvoljena ako je žalbu izjavilo lice koje nije ovlašćeno za podnošenje žalbe te da će prvostepeni sud takvu žalbu odbaciti rješenjem. Budući da apelantica nesporno nije bila stranka u predmetnom postupku to ista u smislu člana 203. ZPP nije legitimirana za podnošenje žalbe. Ovo tim prije što prema članu 78. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, aktivnu legitimaciju u postupcima smetanja posjeda ima lice koje ima poslednji faktički posjed a apelantica nesporno nije u posjedu predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud konstatira da se u predmetnom postupku utvrđivala samo procesna dopustivost apelanticine žalbe a u istom nije odlučivano o apelanticinim građanskim pravima niti je apelantici nametnuta bilo kakva obaveza. Prema tome, ishod procedure u kojoj su donijeta pobijana rješenja nije bio odlučujući za utvrđivanje apelanticinih građanskih prava i obaveza. Stoga, pitanje pravičnosti predmetnog postupka ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

9. Ustavni sud dalje konstatira da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelanticinim pravima iz člana II/3.d) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te su apelanticini navodi i u ovom dijelu također ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3392/06 (G. R.) | Sudska praksa | Aktio