Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-617/08 (S. E.)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-617/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, i potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 617/08, rješavajući zahtjev Stanka Erakovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Stanka Erakovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Stanko Eraković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, koga zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnio je, 27. februara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2578/05 od 14. decembra 2007. godine, i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-523/00 od 13. juna 2005. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio od izvršenja Presudu Općinskog suda, broj P-523/00 od 13. juna 2005. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu, 21. aprila 1999. godine, i u opredijeljenom tužbenom zahtjevu od 21. decembra 2004. godine predložio da sud donese odluku kojom je Kanton Sarajevo – Uprava za rješavanje u stambenoj oblasti (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan da mu na ime materijalne štete isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od 18. septembra 2000. godine pa do isplate, na ime stanarine koju je morao plaćati u Bijeljini zato što mu tuženi nije predao stan u posjed, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-523/00 od 13. juna 2005. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom da mu tuženi isplati traženi iznos sa troškovima parničnog postupka. Nasuprot tome, navedenom presudom apelant je obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplatiti iznos od 1.680.00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Općinski sud je temeljem provedenih dokaza utvrdio da je apelant, 16. jula 1998. godine, tuženom podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo i da je tuženi donio Rješenje, broj 23/0-372-222/98 od 24. augusta 1998. godine, kojim se potvrđuje da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u ul. J. Juke Gojaka broj 26/I-8 u Vogošći. Istim rješenjem je utvrđen prestanak privremenog korištenja navedenog stana Esedu Nukiću i naloženo mu da isti napusti u roku od 90 dana od dana donošenja rješenja. Apelant je tek 18. septembra 2000. godine, od strane tuženog uveden u posjed stana supruge apelanta koji je bio zapečaćen a ključ je predat supruzi apelanta. Sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan smatrajući da apelant nije dokazao činjenicu da je za sporni period od 1. januara 1999. godine do 18. septembra 2000. godine plaćao na ime zakupnine za iznajmljeni stan iznos od 250,00 KM mjesečno, jer je utvrdio da ugovor o zakupu od 26. marta 1998. godine nije ovjeren kod nadležnog organa, te da nije pravno valjan.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2578/05 od 14. decembra 2007. godine, odbijena je žalba apelanta izjavljena protiv Presude Općinskog suda, broj P-523/00 od 13. juna 2005. godine, kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je konstatovao da rezultati dokaznog postupka nisu dali pouzdan osnov za zaključak da je nedonošenje rješenja o dozvoli izvršenja po zahtjevu punomoćnika apelanta proizvelo nepotrebno odugovlačenje izvršnog postupka, jer je stan vraćen apelantu 18. septembra 2000. godine. Sud je također zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi ni osnovanost tužbenog zahtjeva prema odredbama člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03), ocijenivši da je prvostepena presuda pravilna i zakonita.

5. Apelant navodi da je osporenim odlukama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava i navodi da sud nije brižljivo i savjesno cijenio dokaze prezentirane od strane apelanta, a niti ih je doveo u vezu sa ostalim dokazima. Ističe da je Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (Odluka CH/99/3071) za slične slučajeve donosio odluke kojima je nalagao tuženoj strani da aplikantima isplati kompenzaciju kao naknadu štete zbog neblagovremenog donošenja zaključka o dozvoli izvršenja i neblagovremenog vraćanja stana u posjed. Apelant ističe da su sudovi proizvoljno primijenili Zakon o parničnom postupku, jer nisu uzeli u obzir da je i tužena strana doprinijela troškovima postupka, jer je neosnovano ulagala prigovor stvarne nenadležnosti. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese odluku kojom će obavezati tuženu da isplati naknadu štete u iznosu od 5.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 18. septembra 2000. godine, do isplate i naknadu troškova od 3.107,00 KM. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru zbog činjenice da bi izvršenjem presude Općinskog suda kojom je odbijen sa tužbenim zahtjevom te obavezan da naknadi troškove parničnog postupka tuženom u iznosu od 1.680,00 KM došao u težak položaj, jer je bolestan i penzioner sa malim primanjima.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Apelant traži da Ustavni sud obustavi od izvršenja Presudu Općinskog suda, broj P-

523/00 od 13. juna 2005. godine, kojom je odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete i troškova postupka koju je trpio zbog činjenja tuženog, odnosno, neizvršenja rješenja, broj 23/0-

372-222/98 od 24. augusta 1998. godine, o vraćanju stana u posjed, te obavezan da tuženoj na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.680,00 KM.

10. Ustavni sud je brojnim odlukama ukazao na pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava «na pristup sudu» što je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). S toga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdno da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, apelant navodi da bi izvršenjem pobijane presude mogla nastupiti šteta. Međutim, apelant ne navodi kakva je to šteta koja bi mogla nastupiti. Štoviše, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotkolnjiv štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na kraju, Ustavni sud ukazuje da izvršenje presude, na osnovu koje određeno lice mora nadokanditi troškove parničnog postupka, nije po sebi «nenaknadiva šteta». U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio nikakve razloge niti dokaze, koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi obustavio od izvršenja Presudu Općinskog suda, broj P-523/00 od 13. juna 2005. godine, odnosno koji bi ukazivali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadokandive štetene posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privemene mjere neosnovanim.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-617/08 (S. E.) | Sudska praksa | Aktio