Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-651/08 (D. B.)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-651/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 651/08, rješavajući zahtjev Dušana Boljanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dušana Boljanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Boljanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je, 28. februara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-07-000 211 od 4. decembra 2007. godine, i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-K-07-000 003 od 12. jula 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora apelantu po pravomoćnoj presudi Okružnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Presudom Okružnog suda, broj 015-0-K-07-000 003 od 12. jula 2007. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i promet opojnih droga iz člana 224. stav

1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, u sticaju s krivičnim djelom teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 7. u vezi s članom 20. KZ RS, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. U kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, a obavezan je naknaditi i troškove krivičnog postupka.

3. Odlučujući o žalbama apelanta i Okružnog tužioca u Trebinju (u daljnjem tekstu: tužilac), Vrhovni sud je žalbu apelanta odbio, a žalbu tužioca djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelantu, pored izrečene jedinstvene kazne zatvora, izrekao i mjeru bezbjednosti oduzimanja 27,329 kg opojne droge – psihoaktivne supstance tetrahidrokanabinola, kao predmeta izvršenja krivičnog djela.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i stav 3.b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih tvrdnji, apelant navodi da tužilac nije nikada apelantu, odnosno njegovim braniocima, dostavio određene izjave i druge dokaze, niti je braniocima omogućio uvid u te dokaze prije samog kraja glavnog pretresa, iako je očigledno, kako apelant navodi, da je «riječ o dokazu koji prvostepeni sud smatra veoma značajnim za donošenje svoje odluke». Apelant smatra da mu na ovaj način nije pruženo adekvatno vrijeme i uslovi za pripremanje odbrane, što je suprotno odredbi člana 6. stav 3.b) Evropske konvencije. Također, apelant navodi da sud nije dozvolio izvođenje određenih dokaza, koje je odbrana najavila već na početku glavnog pretresa, a koje apelant i dalje smatra krucijalnim za donošenje pravilne odluke, kao što je rekonstrukcija događaja. Također, apelant navodi da mu je još 1999. godine dijagnosticirano oboljenje bubrega i zglobova, poznato kao «sindrom Rieter», a 2000. godine «prolap mitralnog srčanog zaliska» i «hrončni perikarditis», pa bi rekonstrukcija pokazala da zbog tih oboljenja apelant nije mogao izvršiti krivično djelo na način kako je to u osporenim presudama zaključeno. Apelant smatra da je odbijanje provođenja određenih dokaza koje je on predložio bilo proizvoljno, te da je zbog toga i odluka o krivici apelanta proizvoljna, budući da smatra da se do ispravnog zaključka o eventualnoj krivičnoj odgovornosti apelanta nije moglo doći bez rekonstrukcije, naročito zato što se apelant, kako navodi, «branio alibijem». Apelant smatra da je na ovaj način prekršena odredba člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a smatra i da su «težina optužbe protiv apelanta i publicitet oko ovog krivičnog postupka, utjecali da su sudije koji su sudili u ovom predmetu bili vođeni ličnim emocijama, a ne objektivnim stanjem stvari», čime apelant u suštini u pitanje dovodi i nepristrasnost suda.

5. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da bi zbog navedenih bolesti, koje predstavljaju trajno oboljenje i za koje je potrebno redovno uzimanje lijekova i stalni ljekarski nadzor, nastavljanje izdržavanja zatvorske kazne prije donošenja konačne odluke o apelaciji, predstavljalo «nastavljeno kršenje ljudskih prava sa nesagledivim posljedicama».

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog povrede prava na odbranu, odnosno zbog uskraćivanja prava na adekvatno vrijeme i uslove za pripremanje odbrane, te zato što su osporene odluke suda proizvoljne. Apelant kao obrazloženje ovih navoda nudi određene činjenice i dokaze kojim obrazlaže svoje tvrdnje o navodnom kršenju ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije.

10. Međutim, zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom traži prekid izdržavanja zatvorske kazne apelant obrazlaže svojim lošim zdravstvenim stanjem zbog hroničnih bolesti, dakle oboljenja koja su trajnog karaktera. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u Republici Srpskoj postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 64/01 i 24/04, u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju sankcija). Ovim zakonom je regulisano u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba koja je na izdržavanju kazne može podnijeti zahtjev za prekid izvršenja zatvorske kazne: Ustavni sud zapaža da je, prema članu 188. navedenog zakona, ovo moguće, između ostalog, samo u slučaju teže akutne bolesti, ali ne i hronične što apelant upravo navodi kao razlog za traženje privremene mjere. S druge strane, Ustavni sud zapaža da isti zakon predviđa i način postupanja u slučaju težeg oboljenja osuđenog, tako što je članom 148. stav 1. navedenog zakona propisano da osuđeni ima pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, a stavom 5. istog člana da se osuđeni upućuje u specijalnu bolnicu ili zdravstvenu ustanovu ako za liječenje određenih bolesti ustanova ne može pružiti odgovarajuću zdravstvenu zaštitu. Dalje, stavom 6. istog člana propisano je i da se osuđenom vrijeme provedeno na liječenju uračunava u izdržanu kaznu zatvora.

11. Međutim, apelant nije ničim ukazao da je mogućnosti koje mu ostavlja Zakon o izvršenju sankcija ogućnost iscrpio ili da se sa zahtjevima obratio nadležnim organima, niti navodi da mu je liječenje i medicinski nadzor u zatvorskoj ustanovi uskraćen na bilo koji način, te da zbog toga, eventualno, bilo neophodno djelovanje Ustavnog suda. Osim toga, apelant mjeru prekida izvršenja izrečene zatvorske kazne traži u sklopu tvrdnji o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, a član

6. Evropske konvencije se ne primjenjuje na uslove i način izdržavanja zatvorske kazne.

12. Osim toga, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koje predviđa Zakon o izvršenju sankcija što je zadatak nadležnih organa određenih tim zakonom, niti cijeni razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući ni na koji način ishod postupka po apelaciji. Stoga, navodi koje treba cijeniti nadležni organ u postupku propisanom Zakonom o izvršenju sankcija, kao ni navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom krivičnog postupka, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere prekida izvršenja izrečene sankcije, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere pred Ustavnim sudom. Apelant, kako je već rečeno, nije koristio mogućnosti koje ima po Zakonu o izvršenju sankcija, a koje su mu na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, a nije ponudio ni odgovarajuće razloge i dokaze koji bi opravdali intervenciju Ustavnog suda, a koji bi ukazali da bi samo donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-651/08 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio