Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-717/08 (S. M.)

Odluka donesena 03. 04. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-717/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

03. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, podpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-717/08, rješavajući zahtjev Sakiba Musića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Sakiba Musića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Sakib Musić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Miro Blaž, advokat iz Viteza, podnio je, 3. marta 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. januara 2008. godine, i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev da Ustavni sud donose odluku o privremenoj mjeri kojom bi obustavio izvršenje Rješenja Općinskog suda, broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Na osnovu prijedloga Javne Ustanove Centra za socijalni rad Zenica (u daljnjem tekstu: predlagatelj), Rješenjem Općinskog suda, broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine, apelantu i njegovoj supružnici Silvani Bajramović oduzeto je pravo da žive sa desetoro njihove zajedničke malodobne djece. Istim rješenjem je čuvanje i odgoj malodobne djece povjeren ustanovi «Selo mira» Lukavac i «Dom-porodica» u Zenici. Izrečena mjera određena je u trajanju od jedne godine dana od dana smještaja malodobne djece u navedene dvije ustanove.

3. U obrazloženju citiranog Rješenja Općinski sud navodi da je tokom postupka utvrđeno da malodobna djeca žive u izuzetno lošim uslovima, u objektu u kojem nema vode, struje, niti osnovnih higijenskih uslova za život, da postoji velika opasnost od zaraznih bolesti, da apelant nema stalno zanimanje, da djeca školskog uzrasta ne pohađaju školu, da neka od njih nisu ni uvedena u evideciju rođenih, da žene sa kojima u zajednici živi apelant tokom dana prose sa malodobnom djecom po ulicama i da na taj način pribavljaju sredstva za život. Takođe je iz zvaničnih izvještaja Centra za socijalni rad utvrđeno da apelant i žene sa kojima živi u zajednici zanemaruju staranje o zdravlju i odgoju djece i da su stambene i materijalne prilike u kojima žive malodobna djeca izuzetno loše, kao i da postoje osnove koje ukazuju na zloupotrebu prava na staranje o djeci iz činjenice da djeca ne pohađaju školu i da se bave prosjačenjem.i skitnjom kao društveno neprihvatljivim ponašanjem.

4. Protiv Rješenja Općinskog suda, broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine, apelant je izjavio žalbu u kojoj osporava prvostepeno rješenje navodeći da nije povrijeđeno samo pravo roditelja da žive sa djecom, nego i pravo djece da žive sa roditeljima, da je njegova materijalna situacija prouzrokovana lošom socijalnom politikom društva koje je, umjesto da mu dovede struju i vodu i poboljša uslove u kojima živi odlučilo da mu oduzima djecu. Smatra takođe da je krajnje nepravedno da on na ime djece prima pomoć od 141 KM mjesečno, a da će za izdržavanje djece u ustanovi društvo izdvajati 5.000,00 KM mjesečno. Predlaže da mu se dovede struja i voda, a sredstva koja su namjenjena ustanovi daju njemu, pa da se onda donose zaključci o tome kako se stara o djeci. Ističe da sud nije ispitivao djecu u pogledu njihove želje gdje i sa kim žele da žive. Ukazuje da je sud bio nedosljedan u svojoj odluci, jer mu je oduzeo desetoro malodobne djece, a da je pri tome u njegovom domaćinstvu ostavio sedamnestogodišnju kći, dakle, takođe maloljetnu osobu iz čega proizlazi da sud primjenjuje nejednake kriterijume i prema samoj malodobnoj djeci, jer ako su vaspitno zanemarena, obzirom žive u krajnje nepodesnim uslovima njegovog domaćinstva, sva ostala malodobna djeca, zbog čega nije i sedamnaestogodišnja kćerka. Nadalje, naveo je da je cijeli postupak nezakonito proveden bez izvoda iz matične knjige rođenih za malodobnu djecu, te da nije pravilno utvrđena brojnost djece.

5. Kantonalni sud je Rješenjem, broj 004-0-Gž-08-000 027 od 21. januara 2008. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta protiv Rješenja Općinskog suda, broj 043-0-V-06-000177 od 15. novembra 2007. godine, i potvrdio Rješenje Općinskog suda. U obrazloženju Rješenja Kantonalni sud navodi da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalne propise, a da su razlozi za donošenje odluke jasno i uvjerljivo obrazloženi. U pogledu žalbenih navoda apelanta da je postupak vođen bez evidencije iz matične knjige rođenih za malodobnu djecu Kantonalni sud konstatuje da je Općinski sud pravilno zaključio kako izostanak ove evidencije za neku od djece ne predstavlja zakonsku smetnju za vođenje postupka, posebno iz razloga što bi pribavljanje te dokumentacije predstavljalo odugovlačenje postupka i bilo na štetu malodobne djece, sa obzirom na uslove u kojima žive.U pogledu sedamnaestogodišnje kćeri apelanta, koja nije obuhvaćena istom mjerom kao i ostala malodobna djeca, Kantonalni sud ističe da je dopunom prijedloga predlagatelja od 11. decembra 2006. godine, ova malodobna kćer apelanta stavljena pod nadzor ostvarivanja roditeljskog staranja, koje vrši predlagatelj čime je ostavljena mogućnost apelantu da za vrijeme izrečene mjere pokaže da li je u stanju ispunjavati svoje roditeljske dužnosti u skladu sa odredbama Porodičnog zakona. Nadalje, Kantonalni sud sud ističe da iz socijalne anemneze predlagatelja proizlazi da se malodobna djece ne žele odvajati od roditelja, ali da ta okolnost nije od značaja u konkretnom slučaju, jer obzirom na starosnu dob djece i njihov dotadašnji način života, ona ne mogu shvatiti značenje i pravne posljedice skitničenja, prosjačenja i nepohađanja škole, kao ni činjenicu da apelanti i žene sa kojima živi u zajednici, ne ispunjavaju svoje osnovne dužnosti propisane relevantnim zakonom u odnosu na prava i interese malodobne djece.

6. Nezadovoljan ishodom žalbenog postupka apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji, apelant navodi da je suštinski razlog što mu je oduzeto pravo da živi sa svojom djecom, njegovo siromaštvo. Ističe da malodobna djeca nisu mogla na sudu da se izjasne sa kim žele da žive, čime im je uskraćeno pravo na prvično saslušanje, a sud nije postavio staratelja malodobnoj djeci, na šta ga obavezuje odredba člana 124. Porodičnog zakona, nego je tu funkciju obavljala osoba koju je postavio predlagač, dakle stranka u postupku. Smatra da je i njemu i njegovoj djeci grubo oduzeto pravo na privatni i porodični život i dom. Na osnovu ovih navoda tvrdi da su mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f), Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Predložio je da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje Rješenja Općinskog suda do donošenja odluke o apelaciji.

7. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant nije naveo nijedan razlog zbog kojeg smatra da je njeno donošenje neophodno, niti je ponudio činjenice i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere po njega nastupila nenadoknadiva šteta.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Apelant traži donošenje privremene mjere, ali osim što se poziva na neophodnost takve mjere isključivo na osnovu navodnih kršenja Ustavnih prava iznesenih u apelaciji, ne daje nijedan razlog, niti nudi bilo kakav dokaz iz kojeg bi se moglo nedvosmisleno utvrditi da bi donošenjem ovakve mjere bila otklonjena mogućnost nastupanja, po njega, nenadoknadivih štetnih posljedica.

12. Osim toga, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu», što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, broj AP 464-04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne, konkretne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazao da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

13. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove doluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-717/08 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio