Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3201/07 (Z. H.)
Odluka donesena 03. 04. 2008.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3201/07
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
03. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 3. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-3201/07, rješavajući zahtjev Zaima Hasanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Zaima Hasanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaim Hasanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, koga zastupaju Mensur Radončić i Fahrija Karkin, podnio je, 29. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-07-000447 od 19. oktobra 2007. godine, i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-K-07-000015 od 13. jula 2007. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će prekinuti izdržavanje kazne apelantu.
2. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu, broj 003-0-K-07-
000015 od 13. jula 2007. godine, kojom je apelant oglašen krivim za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina. U obrazloženju presude je navedeno da je na glavnom pretresu sud proveo dokazni postupak te je sud našao dokazanim da je u retoran „Kod Avdage“ došao prvo apelant sa svojim društvom, zatim oštećeni sa svojim društvom, da su obojica, kao i njihovo društvo prije dolaska u restoran i u restoranu konzumirali alkohol, da je jedan od svjedoka koji je bio u društvu oštećenog uvrijedio suprugu apelanta, na šta je ona uzvratila, nakon čega se apelant obratio oštećenom koji mu je rekao da ga pusti na miru, pa kako to apelant nije učinio odgurnuo ga je od sebe. Apelant je potom otišao po pištolj u autu koje je bilo parkirano ispred lokala i po povratku prišao oštećenom i pucao u njega dok pištolj nije ostao prazan. Sud je poklonio vjeru nalazu vještaka Ejubović dr. Emire, te ocjenio da su radnje apelanta bile voljne sa određenim učešćem afektivno-kompulsivne komponente koja je posljedica dijelom alkoholiziranosti, a dijelom afektivnog stanja i da je bio u stanju smanjene uračunljivosti, ali ne bitno, te da isti nije bio u stanju jake razdraženosti, kako je zaključio vještak Brgić dr. Kasim i tim vještaka na čelu sa Prohić dr. Nusretom.
3. Vrhovni sud donio je presudu, broj 070-0-Kž-07-000447 od 9. oktobra 2007. godine, kojom je odbio žalbe kao neosnovane i potvrduo prvostepenu presudu. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio sve navode i zaključke prvosepene presude, te našao da apelant u žalbi neosnovano osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, tražeći da sud utvrdi da je krivično djelo učinio u stanju jake razdraženosti, što podrazumjeva učinjenje krivičnog djela ubistva na mah. Vrhovni sud je ustanovio da je u toku postupka na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrđeno da prilikom konkretnog događaja nije postojao napad niti teško vrijeđanje apelanta ili njemu bliskih osoba od strane oštećenog, niti je apelant u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio u stanju jake razdraženosti. Takođe, Vrhovni sud je našao da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je došlo do bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, jer je prvostepeni sud u presudi određeno i potpuno iznio činjenice i objasnio iz kojih razloga ih uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome i ocjenu vjerodostojnosti proturiječnih dokaza.
4. Apelant se žali da je navedenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su, zbog navedenih povreda, sudovi donijeli odluku da je kriv za krivično djelo ubistva, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina. Apelant smatra da je u toku suđenja ponudio dokaze a koje sud nije cijenio, kao i zbog drugih propusta u toku suđenja, da je počinio krivično djelo ubistva na mah. Apelant ističe da je na izdržavanju zatvorske kazne, u navedenom trajanju, a kako je krivično pravni položaj lica koja su počinila krivično djelo ubistva na mah daleko povoljniji, apelant smatra da su se stekli uslovi za donošenje privremene mjere kojom će se prekinuti izdržavanje kazne apelantu do donošenja odluke Ustavnog suda. Osim navedenog, apelant nije posebno navodio razloge zbog kojih bi Ustavni sud trebao donijeti traženu privremenu mjeru.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
7. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.
9. Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, navodi koje ističe apelant, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere pred Ustavnim sudom. Apelant, kako je već navedeno, nije ponudio ni odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi samo donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović