Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2390/06 (M. M.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Penzija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2390/06
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2390/06, rješavajući apelaciju Mare Mamuza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Mare Mamuza.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl- 37/05 od 5. jula 2006. godine i ostavlja na snazi Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-348/04 od 22. marta 2005. godine.
Ova odluka dostavlja se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske u Banjoj Luci radi osiguranja apelanticinih ustavnih prava koja su joj povrijeđena.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mara Mamuza (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, podnijela je 9. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-37/05 od 5. jula 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je 21. juna 2007. godine, odnosno 22. juna 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 9. jula 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Fond PIO 11. jula 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Fonda PIO dostavljeni su apelantici 20. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem preduzeća «Čajavec Elektromehanika» a.d. Banja Luka od 23. jula 2001. godine apelantici je utvrđen prestanak radnog odnosa 31. jula 2001. godine jer je ostvarila 35 godina penzijskog staža. Tužiteljica je Fondu PIO 1. augusta 2001. godine podnijela zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju.
7. Fond PIO je Rješenjem broj 1022843380 od 9. septembra 2001. godine odbio apelanticin zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju uz obrazloženje da je na dan prestanka osiguranja navršila 52 godine života, a da njezin ukupan penzijski staž iznosi 32 godine i 8 mjeseci, u šta nije uračunato vrijeme od 1. aprila 1999. godine do 31. jula 2001. godine jer za taj period nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje.
8. Nakon što je 14. aprila 2004. godine izvršena uplata doprinosa za period rada koji je izostavljen iz obračuna staža osiguranja apelantica je Fondu PIO podnijela zahtjev za obnovu postupka za ostvarivanje prava na starosnu penziju, navodeći u zahtjevu kao novu relevantnu činjenicu da je naknadno izvršena uplata doprinosa za period od 1. aprila 1999. godine do 31. jula 2001. godine.
9. Fond PIO je Rješenjem broj 1022843380 od 10. septembra 2004. godine, koje je potvrđeno drugostepenim Rješenjem tog organa broj 1022843380 od 5. oktobra 2004. godine, odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za obnovu postupka za ostvarivanje prava na starosnu penziju. U obrazloženju rješenja navedeno je da se nisu stekli uvjeti za obnovu postupka s obzirom na to da je uplata doprinosa za period rada koji je izostavljen iz obračuna staža osiguranja izvršena naknadno, odnosno 14. aprila 2004. godine. Naime, kako je nadalje navedeno, ta činjenica je nastupila nakon donošenja odluke povodom zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju i ne može se prihvatiti kao razlog za ponavljanje postupka u smislu člana 234. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnom postupku, jer ranije nije ni postojala. Također, u obrazloženju je upućeno na član 41. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju koji propisuje da će se u staž osiguranja računati vrijeme rada za koje je izmiren doprinos za penzijsko-invalidsko osiguranje. U rješenju je navedeno da se «napominje da imenovana [apelantica] na dan izvršene pojedinačne uplate doprinosa sa kojom je navršila 35 godina penzijskog staža ne ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju propisane članom 46. stav 5. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju». Apelantica je protiv drugostepenog rješenja pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud).
10. Okružni sud je Presudom broj U-348/04 od 22. marta 2005. godine uvažio apelanticinu tužbu i poništio osporeni akt. U svojoj presudi Okružni sud se pozvao na član 234. tačka 1. i član 237. stav 1. tačka 1. Zakona u upravnom postupku i zaključio je da je, s obzirom na to da je apelantica 14. aprila 2004. godine mogla dokaz o izvršenoj uplati doprinosa za PIO upotrijebiti tek nakon tog roka, ona blagovremeno podnijela zahtjev za ponavljanje postupka, odnosno 21. aprila 2004. godine. Prema ocjeni Okružnog suda taj dokaz je sam za sebe dovoljan da ishodi donošenje drugačijeg rješenja, jer je tom uplatom apelantica ispunila uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Zaključeno je da je tuženi organ, donoseći osporeni akt a ne uvažavajući nove dokaze koje je apelantica iznijela u zahtjevu za ponavljanje postupka, povrijedio zakon na apelanticinu štetu. Fond PIO je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Okružnog suda.
11. Vrhovni sud je Presudom broj Uvl-37/05 od 5. jula 2006. godine uvažio zahtjev Fonda PIO, preinačio presudu Okružnog suda i to tako što je tužba odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je zaključio da je stav Okružnog suda pri donošenju presude u predmetnoj stvari neispravan. Vrhovni sud je naveo da pravo na starosnu penziju, kako proizlazi iz člana 46. Zakona o PIO, osigurano lice stječe kada navrši određene godine života kombinirane sa navršenim određenim godinama staža osiguranja, odnosno penzijskog staža, a u staž osiguranja, u smislu člana 41. ovog zakona, računa se ono vrijeme za koje su plaćeni doprinosi za PIO. Nadalje je navedeno da, prema tome, neuplaćivanje doprinosa isključuje mogućnost da se osiguranom licu određeno vrijeme uračuna u staž osiguranja a takva činjenično-pravna situacija na strani osiguranog lica ne dopušta mu ostvarenje uvjeta na starosno penzioniranje. Također je navedeno da je apelantica uvjete za stjecanje prava na starosnu penziju stekla tek naknadnom uplatom doprinosa za PIO i stoga je u njezinom slučaju pogrešno primijenjen član 135. Zakona o PIO u kojem je propisano od kada osiguraniku pripada pravo na starosnu penziju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica je navela da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da smatra da joj je trebalo biti priznato pravo na penziju jer je navršila 35 godina penzijskog staža, a da je činjenica da poslodavac nije na vrijeme uplatio doprinos za PIO a da je upravo Fond PIO bio ovlašten i dužan od poslodavca tražiti naplatu potraživanja prema osnovu doprinosa.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava koje je apelantica navela i da je postupak vođen u skladu sa zakonom i pravilima struke.
14. Fond PIO je naveo da nisu povrijeđena prava navedena u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o općem upravnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/02) «Član 234. stav 1.
Postupak okončan rješenjem protiv kojeg nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno rješenje) ponovit će se:
1. Ako se sazna za nove činjenice ili se nađe ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi sami ili u vezi sa već izvedenim i upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku.
Član 237. stav 1. tačka 1.
Stranka može tražiti ponavljanje postupka u roku od mjesec dana:
1. U slučaju iz člana 234. stav 1. od dana kada je mogla iznijeti nove činjenice, odnosno upotrijebiti nove dokaze.»
16. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) relevantne odredbe glase: «Član 11. st. 1. i 2. tačka 1.
Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja su obavezno osigurana na penzijsko i invalidsko osiguranje u Fondu i lica kojima je, u skladu sa ovim zakonom, priznato svojstvo osiguranika u dobrovoljno osiguranje.
Obavezno su osigurani na penzijsko i invalidsko osiguranje:
1. Lice u radnom odnosu.
Član 24.
Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obavezan je uz dospjeli iznos doprinosa platiti kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima.
Član 24a.
Obveznik je dužan doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplatiti za sve zaposlene radnike-osiguranike, prilikom isplate plaća i drugih primanja prema osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio plaću i druga primanja prema osnovu rada, dužan je uplatiti doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plaće na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru.
Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1. ovog člana, može uplatiti doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako tim radnici stječu pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može uplatiti pravni slijednik poslodavca ili sam radnik. Odredbe stava 2. ovog člana mogu se primjenjivati najdalje godinu dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 25. st. 1. i 4.
Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovanja u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreskoj upravi radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovanja.
Član 41.
Staž osiguranja u smislu člana 26. do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Član 46. st. 1, 2 ,3. i 4.
Pravo na starosnu penziju stječe osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.
Osiguranik iz stava 1. ovog člana koji nema 20 godina staža osiguranja, stječe pravo na starosnu penziju kada navrši 65 godina života i najmanje 25 godina penzijskog staža.
Osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stječe pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života.
Osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u smislu člana 42. ovog zakona, stječe pravo na starosnu penziju kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
Član 133.
Postupak za ostvarivanje prava na starosnu i invalidsku penziju pokreće se na zahtjev osiguranika. Zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju može se podnijeti nakon prestanka osiguranja.
Član 135. st. 1. i 2.
Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim zakonom.
Ako je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu i porodičnu penziju podnesen nakon ispunjenja uvjeta za ostvarivanje prava, pravo na isplatu penzije pripada od dana podnošenja zahtjeva, ako je podnosilac ispunjavao uvjete za stjecanje prava i na taj dan.»
VI. Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Uvl-37/05 od 5. jula 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 5. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 9. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelantica osporava navedenu presudu, tvrdeći da joj je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
23. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u predmetnom postupku odlučivalo o apelanticinom pravu na ostvarivanje prava na starosnu penziju što predstavlja njezino građansko pravo. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
24. Iz apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je Vrhovni sud proizvoljno tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO, zaključivši da apelantica pravo na starosnu penziju, u smislu člana 135. Zakona o PIO, ostvaruje tek od dana kada su izvršene naknadne uplate doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 25/02).
25. Ustavni sud naglašava da je već usvojio pravni stav u svojim ranijim predmetima koji se odnose na ista činjenična i pravna pitanja kao što je u apelanticinom slučaju. Konkretno, Ustavni sud je već usvojio stav o tome da je proizvoljan stav Vrhovnog suda prema kojem naknadna retroaktivna uplata doprinosa nije relevantna da se osiguraniku prizna pravo na starosnu penziju od dana podnošenja zahtjeva, nego se to pravo priznaje tek od dana naknadne uplate doprinosa. Ustavni sud je svojim odlukama detaljno elaborirao zašto smatra ovakav stav Vrhovnog suda proizvoljnim i stoga umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud ovdje upućuje na razloge koji su već izneseni u ranijim odlukama jer se oni u potpunosti odnose i na apelanticin slučaj (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 79/07). Ustavni sud posebno ukazuje na stav 28. citirane odluke prema kojem bi tumačenje relevantnih zakonskih odredaba kakvo je dao Vrhovni sud bio preveliki teret za apelante koji bi bili u situaciji da zbog neizvršavanja zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji ima zakonsku obavezu kontrole obveznika osiguranja i preduzimanja odgovarajućih zakonskih mjera u slučaju neplaćanja doprinosa, snose posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa.
26. Stoga, i u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO proizvoljno, te da je na taj način došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)Ostali navodi
27. Ustavni sud smatra da s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljnim tumačenjem relevantnih odredaba Zakona o PIO, u pogledu datuma od kada osiguranik stječe pravo na starosnu penziju u situaciji kada je izvršena naknadna uplata zaostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, doveo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je zaključio da, imajući u vidu prethodni zaključak, nije potrebno posebno razmatrati apelanticine navode u vezi sa povredom prava na imovinu.
29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović