Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-441/08 (S. J.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dom za ljudska prava
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravo na imovinu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-441/08
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 441/08, rješavajući apelaciju Smaila Jonuza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Smaila Jonuza.
Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000736 od 18. decembra 2007.
godine, a Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-3064/05 od 29. novembra 2006. godine održava se na pravnoj snazi.
Ova odluka dostavlja se Općinskom sudu u Sarajevu radi osiguranja ustavnih prava podnosiocu apelacije koja su mu povrijeđena.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Smail Jonuz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Muenes Tutundžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000736 od 18. decembra 2007. godine. Apelant je, također, tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odredio da se «svako pravno djelovanje presude [Vrhovnog suda] suspendira, pa se odmah obustavljaju sve radnje kod svih organa a koje su u bilo kakvoj vezi sa izvršenjem ili bilo kakve druge upotrebe sporne presude», te naredio da se o tome napravi uknjižba u gruntovnim knjigama do konačnog donošenja odluke Ustavnog suda. Apelant je 14. februara 2008. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalnog pravobranilaštva, kao zastupnika Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: prvotuženi), i Branislava Ćoreva (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 15. i 26. februara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. februara 2008. godine, a Federalno pravobranilaštvo 4. marta 2008. godine. Drugotuženi nije dostavio odgovor.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je apelantu 25. februara, a odgovor Federalnog pravobranilaštva 13. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-491/96 od 13. maja 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-3064/05 od 29. novembra 2006. godine, utvrđeno je da je apelant, na osnovu pravovaljanih ugovora od 24. februara 1992. godine i 3. aprila 1992. godine, stekao valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na stanu pobliže označenom u dispozitivu ove presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da su prvo i drugotuženi dužni ovo priznati i trpjeti da se apelant na osnovu ove presude uknjiži kao vlasnik s dijelom 1/1 na spornom stanu u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu – Odsjeku knjiga položenih ugovora.
7. Iz dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka Općinski sud je utvrdio da je nesporno da je drugotuženi bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu na osnovu Ugovora zaključenog sa Zajednicom stanovanja JNA broj 328 od 15. juna 1989. godine. Drugotuženi je, zatim, otkupio sporni stan na osnovu Ugovora sa državom SFRJ – SSNO – Vojne ustanove za upravljanje SFJNA Beograd (u daljnjem tekstu: bivša JNA) broj 3513-1436-4 koji je zaključen 24. februara 1992. godine, ali je drugotuženi isplatio cijeli kupoprodajni iznos na račun bivše JNA prije toga, 13. februara 1992. godine. Nakon toga, drugotuženi je 3. aprila 1992. godine zaključio ugovor o kupoprodaji spornog stana sa apelantom koji mu je u cijelosti isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Također, u ugovoru je navedeno da drugotuženi kao prodavac dopušta da se na osnovu tog ugovora izvrši uknjižba prava vlasništva kupca na spornom stanu u apelantovu korist.
8. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je Dom za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Dom) u predmetu broj CH/98/640 od 9. maja 2003. godine donio odluku «u predmetu pokušaja [apelanta] da uspostavi vlasnički odnos na stanu koji je kupio 3. aprila 1992. godine od [drugotuženog]», te da je tom odlukom utvrđeno da apelant ima valjano pravo na sporni stan. Naime, Dom je zaključio da sporni stan predstavlja apelantovu «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Zatim, Dom je ukazao da je odredba člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo «jedna od najvažnijih odredaba za priznavanje privatizacije bivših stanova JNA u Federaciji. Uprkos ranijoj privremenoj zabrani prodaje stanova od 15. februara 1992. godine, članom 39.a ovog zakona se implicitno priznaje valjanost svih ugovora o otkupu zaključenih prije 6. aprila 1992. godine, kakav je i ugovor iz ovog predmeta». Dalje, Dom je zaključio da postoji miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje njegove imovine zato što je Vojska RBiH sporni stan proglasila napuštenim u septembru 1996. godine, nakon što se apelant vratio u sporni stan poslije reintegracije sarajevskog naselja Grbavica, gdje se taj stan nalazi, ali i zbog primjene Uredbe za zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju sredstava bivše [SFRJ] u vlasništvo RBiH uprkos navedenom Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ispitujući dalje postojanje kršenja prava na imovinu, Dom je zaključio da miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije zakonito, zato što je pogrešno primijenjen Zakon o napuštenim stanovima od 15. juna 1992. godine, budući da sporni stan nije bio društveno vlasništvo nakon što ga je drugotuženi otkupio od bivše JNA. Također, Dom je zaključio da je prvotuženi imao saznanje o tome da se apelant nalazi u stanu u vrijeme kad je sporni stan proglašen napuštenim, kao i da je apelant taj stan kupio 1992. godine. Dom je, također, zaključio i da odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo od 5. septembra 1999. godine «ne obuhvataju okolnosti [apelanta], pošto on nije zaključio kupoprodajni ugovor s bivšom JNA», već s drugotuženim. Zbog svega navedenog, Dom je utvrdio da postoji kršenje apelantovog prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog «odbijanja organa Federacije da priznaju prava [apelanta] na stan iz ugovora o kupoprodaji [s drugotuženim] zaključenog 3. aprila 1992. godine», pa je naredio Federaciji BiH kao tuženoj strani «da onemogući sve buduće pokušaje deložacije [apelanta] iz stana dok se ne donese pravosnažna odluka kojom se određuje pravo [apelanta] na stan».
9. Na osnovu svih provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da je drugotuženi bio vlasnik spornog stana, a ne nosilac stanarskog prava na tom stanu, da je kao vlasnik zaključio s apelantom ugovor o kupoprodaji tog stana 3. aprila 1992. godine, da je apelant u cijelosti isplatio ugovorenu cijenu, da u ugovoru postoji klauzula intabulandi, te da je ugovor propisno ovjeren. Prema tome, Općinski sud je zaključio da ugovori o kupoprodaji između drugotuženog i apelanta predstavljaju, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, valjan pravni osnov za prijenos prava vlasništva na apelanta.
10. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je, također, ukazao na odluku Doma broj CH/98/640 kojom je utvrđeno da su ugovorom između apelanta i drugotuženog sva prava na sporni stan prenesena na apelanta na osnovu ugovora o kupoprodaji spornog stana. Kantonalni sud je odbio i žalbene prigovore da je Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na nespornu činjenicu da je drugotuženi i poslije 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama izvan teritorije BiH. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelant svoje pravo zasniva na kupoprodajnom ugovoru koji je zaključen 3. aprila 1992. godine s drugotuženim kao vlasnikom stana nakon čega je ugovor u cijelosti realiziran i nakon čega je drugotuženi prestao biti vlasnik stana, zbog čega se na apelanta ne mogu primijeniti odredbe izmijenjenog člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
11. Međutim, odlučujući o reviziji prvotuženog protiv drugostepene odluke, Vrhovni sud je osporenom Odlukom broj 070-0-Rev-07-000736 od 18. decembra 2007. godine uvažio reviziju, obje nižestepene odluke preinačio i apelantovu tužbu odbio. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da, iako revizija u konkretnom slučaju ne bi bila dopuštena zbog naznačene vrijednosti spora u iznosu od 1.000 KM, smatra da bi odlučivanje bilo značajno za primjenu prava u drugim slučajevima u skladu sa odredbom člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Obrazlažući svoj stav o osnovanosti revizije, Vrhovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je drugotuženi, ugovorom od 24. februara 1992. godine, kupio stan od prednika prvotuženog, bivše JNA, kao i da je sporni stan prodao apelantu na osnovu kupoprodajnog ugovora od 3. aprila 1992. godine. Također, Vrhovni sud je naveo i da je Dom u svojoj odluci povodom ovog pitanja zaključio da nepriznavanje apelantovog prava iz ovog kupoprodajnog ugovora predstavlja kršenje njegovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
12. Međutim, Vrhovni sud je usvojio stav da je osnovan revizijski prigovor o tome da nižestepeni sudovi nisu primijenili odredbe Uredbe o privremenoj zabrani prodaje stanova u društvenom vlasništvu («Službeni list SRBiH» broj 94/92, u daljnjem tekstu: Uredba) prilikom odlučivanja o valjanosti kupoprodajnog ugovora koji je apelant zaključio s drugotuženim. Naime, Vrhovni sud je naveo da je navedenom uredbom, koja je stupila na snagu 18. februara 1992. godine, «privremeno bila zabranjena prodaja stanova u društvenom vlasništvu na kojima je stečeno stanarsko pravo, a koji se prodaju pod uvjetima na način utvrđen odredbama Zakona o stambenom osiguranju u JNA ('Službeni list SFRJ' broj 84/90), što je slučaj sa stanom koji je predmet kupoprodajnog ugovora od 24. februara 1992. godine». Dalje, Vrhovni sud je naveo da je, prema odredbi člana 3. Uredbe, ugovor o kupoprodaji stana ili drugi pravni posao koji je zaključen suprotno odredbama Uredbe ništav, a članom 5. Uredbe propisano je da će zabrana prodaje stanova trajati «do stupanja na snagu zakona koji uređuje pitanja prodaje stanova, između ostalog, i onih kojima je raspolagala JNA».
13. Vrhovni sud je naveo da je ugovor između drugotuženog i prednika prvotuženog zaključen nakon stupanja Uredbe na pravnu snagu zbog čega je ništav i kao takav nije mogao «u daljnjem toku stvari proizvesti valjane pravne posljedice», što znači da ni kupoprodajni ugovor između apelanta i drugotuženog ne može biti pravno valjan, jer je zaključen na osnovu ništavog pravnog posla.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života i doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kršenje prava na imovinu apelant obrazlaže time što je u konkretnom slučaju Dom Odlukom broj CH/98/640 od 1. aprila 2003. godine utvrdio da nepriznavanje apelantovog prava prema kupoprodajnom ugovoru u odnosu na sporni stan predstavlja kršenje apelantovog prava na imovinu, a da je Vrhovni sud ovu odluku Doma u cijelosti ignorirao i donio sasvim suprotnu odluku. Apelant navodi da, uprkos stavu Doma u ovom i drugim sličnim slučajevima (predmet Medan i drugi koji su se odnosili na isto pravno pitanje), Vrhovni sud «pokušava staviti uredbu iznad zakona», mada u konkretnom slučaju Uredba nema nikakav značaj, što je brojnim odlukama Doma jasno utvrđeno. Također, ovakvom odlukom Vrhovni sud krši i obaveze nametnute navedenom odlukom Doma, a nižestepeni sudovi su takve obaveze u cijelosti ispoštovali.
15. U odnosu na kršenje prava na pravično suđenje apelant navodi da je u donošenju osporene presude učestvovao sudija, odnosno predsjednik Vijeća koji je po sili zakona morao biti izuzet u ovoj pravnoj stvari, zato što je u vrijeme trajanja ovog postupka predsjednik Vijeća Vrhovnog suda bio zamjenik pravobranioca u Pravobranilaštvu Federacije BiH. Dalje, apelant smatra da je «veoma indikativno» to što revizija nije odmah odbačena zbog visine osporenog dijela, a da sud nije jasnije obrazložio kakav će značaj odlučivanje o takvoj reviziji imati osim nastupanja pravnog haosa i narušavanja pravne sigurnosti. Dalje, apelant smatra da obrazloženje osporene presude nije zadovoljavajuće, a naročito da je osporena odluka zasnovana na neustavnom propisu – Uredbi.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i datom obrazloženju, te predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.
17. Federalno pravobranilaštvo u odgovoru je navelo da podržava osporenu presudu Vrhovnog suda, te da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Također, Federalno pravobranilaštvo je navelo da pitanja koja se apelacijom pokreću nisu u nadležnosti Ustavnog suda zato što apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.
V. Relevantni propisi
18. Aneks VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi:
„Član XI [...] 3. Pod uvjetom da je izvršeno preispitivanje predviđeno u stavu 2. člana 10, odluke Doma su konačne i obavezujuće.
[...] 6. Strane će u potpunosti provoditi odluke Doma.”
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000736 od 18. decembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da je apelacija podnesena 11. februara 2008. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tom presudom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života i doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
24. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je u istoj pravnoj stvari Dom za ljudska prava donio Odluku broj CH/98/640 od 1. aprila 2003. godine kojom je utvrdio da nepriznavanje apelantu prava iz kupoprodajnog ugovora, zaključenog 3. aprila 1992. godine, suprotno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, predstavlja kršenje njegovog prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da je Dom bio institucija koja je uspostavljena Aneksom VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum) u čijoj je nadležnosti bilo i odlučivanje o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava. Također, odluke Doma, u smislu člana XI tačka 3. Aneksa VI Sporazuma, konačne su i obavezujuće, a Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji jasno ukazao da s obzirom na to ni Ustavni sud nema nadležnost da preispituje odluke Doma (vidi, Ustavni sud, Odluka AP 983/06 od 9. maja 2007. godine), već su te odluke dužni da poštuju i provode svi organi i institucije.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporena odluka Vrhovnog suda donesena suprotno stavu Doma izraženom u Odluci broj CH/98/640 od 1. aprila 2003. godine kojom je utvrđeno kršenje, između ostalog, apelantovog prava na imovinu, konkretno spornog stana. Dakle, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda, u suštini, preinačena konačna i obavezujuća odluka Doma, što je suprotno Aneksu VI Sporazuma, ali i principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, koji podrazumijeva, između ostalog, i poštivanje i provođenje konačnih i obavezujućih odluka od svih organa i institucija, te mogućnost preispitivanja tih odluka samo na način propisan zakonom. S obzirom na to, a imajući u vidu da ni Vrhovni sud nema nadležnost da preispituje odluke koje je donio Dom u vršenju svoje nadležnosti iz Aneksa VI Sporazuma, Ustavni sud smatra da nema potrebe ponovo detaljno razmatrati i ispitivati kršenje prava na imovinu, jer je o tom pitanju u istoj pravnoj stvari već odlučeno konačnom i obavezujućom odlukom Doma.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporena presuda Vrhovnog suda predstavlja nastavak kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi
27. S obzirom na odluku u vezi s kršenjem prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe da se razmatra eventualno kršenje drugih prava na koja se apelant žali.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud smatra da postoji kontinuirano kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada sud svojom odlukom onemogućava apelantu da ostvari prava iz kupoprodajnog ugovora na način koji je Dom za ljudska prava ranije ocijenio kao kršenje navedenog prava s obzirom na to da je odluka Doma za ljudska prava, koja je konačna i obavezujuća, u skladu sa Aneksom VI Sporazuma.
29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog da se donese privremena mjera.
31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović