Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2780/06 (I. O.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2780/06
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2780/06, rješavajući apelaciju Ibrahima Omeragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ibrahima Omeragića.
Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Kantonalnom sudom u Bihaću broj Gž-405/03.
Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da bez daljnjeg odlaganja donese odluku u predmetu broj Gž-405/03.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem njenog izvršenja.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ibrahim Omeragić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 6. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-405/03.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda je zatraženo 18. oktobra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Zatim je naknadno, 14. decembra 2007. godine, zatraženo od Kantonalnog suda da dostavi na uvid spis broj Gž-405/03.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 2. novembra 2006. godine, a spis predmeta 26. decembra 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 24. marta 2008. godine dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 2. februara 2002. godine podnio tužbu protiv Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) Općinskom sudu u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi naknade štete. Nakon provedenog postupka, Općinski sud je 24. februara 2003. godine donio Presudu broj P-50/02 kojom je apelantu na ime naknade nematerijalne štete dosudio ukupan iznos od 80.000 KM, na ime materijalne štete zbog smanjenja radne sposobnosti iznos od po 474,51 KM mjesečno počevši od 1. septembra 1998. godine pa ubuduće, te na ime troškova liječenja iznos od 1.600 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama bliže određenim u dispozitivu navedene presude i troškove postupka u iznosu od 11.179 KM.
7. Protiv prvostepene presude tuženi je 28. marta 2003. godine izjavio žalbu.
Nakon što je apelant 8. aprila 2003. godine dostavio odgovor na žalbu, cijeli spis predmeta je 29. aprila 2003. godine dostavljen Kantonalnom sudu, koji ni do dana donošenja odluke Ustavnog suda nije odlučio o žalbi.
8. Apelant je, dopisima od 28. oktobra i 30. decembra 2003. godine, urgirao rješavanje predmeta. Predsjednik Kantonalnog suda je dopisom od 6. januara 2004. godine obavijestio apelanta da je sutkinji koja je zadužena konkretnim predmetom istekao mandat, te da će predmeti kojima je ona bila zadužena «u dogledno vrijeme» biti raspoređeni drugim sudijama, zbog čega nije u mogućnosti dati informaciju o tome kad će predmet biti riješen.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je u postupku pred Kantonalnim sudom prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da Kantonalni sud nije u razumnom roku donio odluku o žalbi. Apelant navodi da nema drugih pravnih lijekova i poziva se na sličnu praksu Ustavnog suda u drugim predmetima.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da su tačni navodi da je apelant urgirao donošenje odluke o žalbi u konkretnom predmetu. Međutim, Kantonalni sud navodi da su neosnovani navodi da se radi o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, ističući da odluka u konkretnom predmetu nije donesena «jer je po planu rješavanja neriješenih predmeta ovog suda, u odnosu na redoslijed neriješenih predmeta prema datumu podnošenja tužbe, ovaj predmet, budući da je tužba podnesena 2. februara 2002. godine, pod rednim brojem 158. u predmetima u radu sudije kojem je dodijeljen ovaj spis u rad». Razlozi za trajanje postupka u ovom predmetu, kako navodi Kantonalni sud, «leže u znatnijem broju neriješenih (starih) predmeta». Kantonalni sud dalje navodi da se radi o postupku za naknadu štete, koji nije hitne prirode, pa zbog toga, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku.
V. Relevantni propisi
11. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03) relevantne odredbe glase:
«Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na «suđenje u razumnom roku» zato što Kantonalni sud nije u dužem vremenskom periodu donio odluku o žalbi u predmetu u kojem je apelant tužitelj. U vezi s tim navodima, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja parničnog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
14. S obzirom da se apelant žali na nemogućnost dobijanja konačne odluke u dužem vremenskom periodu, te imajući u vidu navedenu odredbu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
15. Apelant smatra da mu je nedonošenjem odluke o žalbi u dužem vremenskom periodu prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
''Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.'' Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
''1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]''
a) Relevantni principi
17. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
18. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
19. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
20. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 2002. godine, a da je prvostepena presuda donesena 2003. godine. Dalje, apelant se žali na kršenje prava na suđenje u razumnom roku u periodu od kada je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu, dakle od 2003. godine pa nadalje, a Ustavni sud zapaža da odluka o žalbi nije donesena ni u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. S obzirom na navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da je period koji treba uzeti u obzir u odnosu na ispitivanje razumnosti dužine postupka, period od kada je spis primljen u Kantonalnom sudu pa do donošenja ove odluke, dakle period od pet godina.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
21. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi naknade štete, u kojem nije sporan osnov tužbenog zahtjeva, što je tuženi i u žalbi istakao, već je sporna primjena materijalnog prava. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu.
22. Ustavni sud zapaža da ni do donošenja odluke Ustavnog suda Kantonalni sud nije odlučio o žalbi u konkretnom predmetu u kojem je apelant stranka, a da tu činjenicu obrazlaže isključivo velikim brojem predmeta. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud je već ukazao u tački 18. ove odluke da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje. Naime, države-ugovornice Evropske konvencije dužne su organizovati rad sudova na takav način da oni ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. S druge strane, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud nije naveo da se radi o privremenom zaostatku u rješavanju predmeta ili da preduzima bilo kakve mjere radi popravljanja situacije sa rješavanjem predmeta u zaostatku, niti je dao bilo kakve druge razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje drugostepenog postupka.
23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se trajanje parničnog postupka u periodu od pet godina pred Kantonalnim sudom radi odlučivanja o žalbi protiv prvostepene presude može u cijelosti staviti na teret Kantonalnom sudu, a da Kantonalni sud nije ponudio bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem, niti je ukazao da su preduzete konkretne mjere radi okončanja konkretnog postupka.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
25. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada odluka o žalbi u predmetu u kojem je apelant stranka traje pet godina, te kada se takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka može u cijelosti pripisati ponašanju nadležnog suda, koji nije naveo da preduzima bilo kakve mjere radi popravljanja situacije sa rješavanjem predmeta u zaostatku, niti je dao bilo kakve druge razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović