Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2015/06 (N. K.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Razuman rok
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2015/06

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2015/06, rješavajući apelaciju Nikole Kisina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nikole Kisina podnesena zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-796/05 od 11.

januara 2007. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Kisina podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Gž-796/05 od 11.

januara 2007. godine i Presude Općinskog suda Bugojno broj P-93/02 od 8. septembra 2005. godine u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nikola Kisin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 12. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-93/02 i u postupku u predmetu Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-796/05.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda je zatraženo 12. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 5. februara 2008. godine zatražen na uvid cio sudski spis broj P-93/02.

3. Kantonalni sud je 31. jula 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju a Općinski sud je dostavio 12. februara 2008. godine odgovor na apelaciju i sudski spis broj P-93/02 na uvid.

4. Ustavni sud je 19. februara 2008. godine, u skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantu odgovore Kantonalnog i Općinskog suda na njegovu apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 21. januara 2002. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv Općine Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: prvotužena), Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: trećetužena) radi naknade štete za uništenu porodičnu stambenu kuću, te tražio da mu isplate iznos od 99.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastanka štete do konačne isplate, kao i da mu nadoknade troškove postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

7. Apelant je dopisom od 12. augusta 2002. godine urgirao da se zakaže rasprava uz napomenu da je od podnošenja tužbe proteklo više od šest mjeseci.

8. Općinski sud je zakazao raspravu za 24. oktobar 2002. godine, kojoj su prisustvovali apelantov opunomoćenik, zakonski zastupnik prvotužene i drugotuženog, a bila je odsutna uredno obaviještena trećetužena. Sud je odgodio navedenu raspravu i zakazao novu za 22. novembar 2002. godine.

9. Sud je 22. novembra 2002. godine održao raspravu kojoj su prisustvovali apelantov opunomoćenik i zakonski zastupnik prvo i drugotuženog a odsutna je bila uredno obaviještena trećetužena. Rasprava je odgođena za 14. januar 2003. godine, jer je sud zatražio od Općine Donji Vakuf da dostavi kompletan spis u vezi sa proglašenjem apelantove kuće napuštenom.

10. Raspravu zakazanu za 14. januar 2003. godine sud je odgodio za 7. februar 2003. godine, na prijedlog apelantovog opunomoćenika, radi očitovanja na podnesak trećetužene koji mu je na raspravi uručen.

11. Na raspravi održanoj 7. februara 2003. godine, a nakon što mu je uručen podnesak trećetužene, apelantov opunomoćenik je molio da se rasprava odgodi na neodređeno vrijeme kako bi se očitovao na navode iz podneska trećetužene u vezi sa pravnim osnovom tužbe. Tuženi se nisu protivili odgodi, pa je sud raspravu odgodio na neodređeno vrijeme sa napomenom da će nova rasprava biti zakazana nakon što apelant dostavi uređenu tužbu u kojoj će navesti pravni osnov, te činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev.

12. Sud je 11. aprila 2003. godine zakazao raspravu za 3. juni 2003. godine kojoj nisu pristupili uredno obaviješteni apelantov opunomoćenik i zakonski zastupnik trećetužene. Na prijedlog zakonskog zastupnika prvotužene i drugotuženog, Općinski sud je donio Rješenje broj P-93/02 od 3. juna 2003. godine o mirovanju postupka.

13. Podneskom od 5. septembra 2003. godine apelant je predložio da se nastavi umirovljeni postupak.

14. Apelant je ponovo podneskom od 10. juna 2004. godine urgirao da se zakaže rasprava.

15. Sud je Rješenjem broj P-93/02 od 31. augusta 2004. godine naložio apelantu da u roku od 8 dana ispravi tužbu tako što će dostaviti tačnu adresu tuženog sa napomenom da, ako ne postupi u datom roku, smatrat će se da je podnesak povučen, a ako vrati sudu bez ispravke, podnesak će biti odbačen.

16. Apelant je 20. septembra 2004. godine postupio po nalogu suda i dostavio tačne adrese tuženih sa napomenom da su adrese tuženih i ranije bile poznate sudu jer su se tuženi uredno odazivali na sudske pozive.

17. Sud je 29. septembra 2004. godine dostavio tuženim tužbu na odgovor. Prvotužena je 19. oktobra 2004. godine dostavila odgovor na tužbu, a trećetužena 27. oktobra 2004. godine.

18. Općinski sud je Rješenjem broj P-93/02 od 10. marta 2005. godine zakazao pripremno ročište za 31. mart 2005. godine.

19. Sud je 31. marta 2005. godine održao pripremno ročište kojem su prisustvovali apelantov opunomoćenik i zakonski zastupnik prvotužene, a odsutni su bili uredno obaviješteni zakonski zastupnici drugotuženog i trećetužene. Na pripremnom ročištu sud je donio Rješenje broj P-93/02 od 31. marta 2005. godine kojim je dopustio da se tužba preinači u dijelu koji se odnosi na iznošenje drugog zahtjeva uz postojeći, koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete i kojim apelant potražuje iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31. marta 2005. godine, pa do isplate za pretrpljene duševne patnje zbog uništenja porodične stambene zgrade. Na apelantov prijedlog da se procijeni devastirani objekt i uništena šuma sud je donio Rješenje broj P- 93/02 od 31. marta 2005. godine kojim se određuje vještačenje vještaka građevinske i šumarske struke. Rješenjem broj P-93/02 od 31. marta 2005. godine sud je zakazao glavnu raspravu za 17. maj 2005. godine na mjestu događaja.

20. Sud je održao glavnu raspravu na mjestu događaja 17. maja 2005. godine kojoj su prisustvovali apelantov opunomoćenik, zakonski zastupnici prvotužene i drugotuženog, a odsutan je bio uredno obaviješteni zakonski zastupnik trećetužene. Na glavnoj raspravi su provedeni dokazi saslušanjem svjedoka, te vještačenje vještaka šumarske i građevinske struke. Glavna rasprava je odgođena za 21. juni 2005. godine.

21. Sud je održao i zaključio glavnu raspravu 21. juna 2005. godine kojoj su prisustvovali apelantov opunomoćenik, zakonski zastupnici prvotužene i drugotuženog, a odsutan je bio uredno obaviješteni zakonski zastupnik trećetužene.

22. Općinski sud je Presudom broj P-93/02 od 8. septembra 2005. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev uz obavezu da nadoknadi troškove postupka, i to prvotuženoj iznos od 6.390,00 KM, drugotuženom iznos od 7.290,00 KM i trećetuženoj iznos od 1.800,00 KM.

23. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj Gž-796/05 od 11. januara 2007. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio Presudu Općinskog suda broj P-93/02 od 8. septembra 2005. godine.

24. U obrazloženju Presude Kantonalni sud navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da ne postoji odgovornost Općine Donji Vakuf za nastalu štetu, te ne može da se prihvati apelantov navod da je prvotužena bila dužna da čuva njegovu imovinu, u skladu sa članom 2. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana. Dalje, ističe ovaj sud, sama činjenica da apelant nije, u skladu sa odredbom člana 11. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama, podnio zahtjev za vraćanje u posjed svojih nekretnina upućuje na zaključak da ove nekretnine nisu stavljene pod privremenu upravu Općine i dodjeljivane na privremeno korištenje. Budući da je u toku postupka utvrđeno da je apelantov objekt uništen krajem 1995. godine, prvotužena nije ni mogla ovakvu nekretninu proglasiti napuštenom i njome upravljati. Također, i u pogledu devastirane šume apelant nije dokazao da je ona bila pod faktičkom upravom prvotužene, niti da je izvršena «gola» sječa šume nakon prestanka rata. Na kraju, ovaj sud ističe da odgovornost drugotuženog i trećetužene ne proizlazi iz odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, jer takva odgovornost nije predviđena za ove subjekte, a apelant nije dokazao da postoji zakonski osnov da tuženi odgovaraju za nastalu štetu, kao i uzročnu vezu između štete i štetnika. I u pogledu naknade neimovinske štete ovaj sud smatra da ona nije ničim dokazana, pa je prvostepeni sud ispravno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. U apelaciji apelant se žali na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku kojom je potraživao materijalnu i nematerijalnu štetu zbog uništene porodične stambene kuće. Apelant navodi da je tužbu podnio 21. januara 2002. godine, da je podneskom od 3. juna 2004. godine tražio da se predmet uzme u rad, a da je po nalogu suda 15. septembra 2004. godine uredio tužbu. Apelant navodi da se zbog nepostupanja suda 22. jula 2004. godine žalio Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine, koji je njegovu žalbu registrirao pod brojem 5271/04. Apelant smatra da je sud neopravdano odugovlačio donošenje odluke kojom bi se postupak okončao, čime je prekršeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na efektivan pristup sudu zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Također, smatra da i postupak povodom žalbe pred Kantonalnim sudom traje nerazumno dugo, jer je žalbu protiv prvostepene presude izjavio 23. septembra 2005. godine. Apelant ističe da ničim nije doprinio da se postupak u ovoj pravnoj stvari ne riješi u razumnom roku, te navodi da, kao raseljeno lice, trpi duševne bolove zbog neriješene tužbe i nemogućnosti da se vrati u prijeratno prebivalište, te predlaže da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu da bez daljnjeg odgađanja, a najkasnije u roku od 30 dana, donese odluku o žalbi. Također, predlaže da Ustavni sud, u skladu sa svojim pravilima, obaveže tužene da mu solidarno isplate iznos od 4.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja postupka.

b) Odgovor na apelaciju

26. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je 16. novembra 2005. godine primio spis na rješavanje povodom izjavljene žalbe, da je spis raspoređen sudiji izvjestiocu 21. novembra 2005. godine, te da apelaciju smatra preuranjenom.

27. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da su netačni apelantovi navodi da sud povodom predmetne tužbe nije postupao u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, jer je postupak okončan u skladu sa navedenim zakonom.

V. Relevantni propisi

28. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

„Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 98.

Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi, odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka. Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska.

[...] Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbacit će se.

Član 200.

Mirovanje postupka nastupi ako se obje stranke prije zaključenja glavne rasprave o tome sporazumiju [...], te kada jedna stranka koja je uredno pozvana izostane, a druga predloži mirovanje [...].”

29. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06):

„Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 62. stav 1.

Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

Te pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe na obavezni odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.

Član 75. stav 4.

Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.

Član 94. stav 2.

Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

Član 336.

Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.

[...] Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke, odnosno dopune, odbacit će se.

Član 454. stav 1.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se po odredbama ovog zakona.”

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na navodnu povredu prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

33. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

34. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

35. Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava na poštivanje doma, ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, koje bi trebalo meritorno ispitati. Naime, apelant se žali da mu je, zbog dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima povodom njegove tužbe za naknadu štete za uništenu imovinu, povrijeđeno i pravo na poštivanje doma. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se u navedenom sudskom postupku nije odlučivalo o pravu ili zaštiti apelantovog prava na poštivanje doma, već je trebalo riješiti pitanje da li su tuženi odgovorni za pričinjenu štetu apelantu na njegovoj imovini, te, ukoliko jesu, koliku naknadu treba da isplate. S obzirom na to, dakle, da ne postoje posebne okolnosti u vezi sa poštivanjem ljudskih prava koje zahtijevaju da se nastavi meritorno ispitivanje apelacije u ovom dijelu, jer apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava i sloboda, niti ima «opravdan» zahtjev da se u ovom slučaju poziva na pravo na poštivanje doma, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

36. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

37. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

38. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

39. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što je parnični postupak trajao neprimjereno dugo, zajedno sa žalbenim postupkom koji je vođen pred Kantonalnim sudom. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja navedenih postupaka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).

40. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21).

41. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VII. Meritum

42. Apelant smatra da mu je, zbog nedonošenja odluke povodom njegove tužbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

43. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.”

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

„1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]”

44. Ustavni sud konstatira da je apelant, u skladu sa tada važećim odredbama Zakona o parničnom postupku, Općinskom sudu podnio tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete. Prema praksi Ustavnog i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Općinskog suda jeste da utvrdi da li su tuženi, zaista, odgovorni za štetu, te koji iznos su tuženi dužni isplatiti na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe jeste spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

45. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti – u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je premašilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR

1998-VIII).

47. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak počeo 21. januara 2002. godine, kada je apelant podnio tužbu protiv tuženih radi naknade materijalne i nematerijalne štete, a da je okončan donošenjem drugostepene presude, 11. januara 2007. godine. Dakle, cjelokupan postupak, i pred prvostepenim i pred drugostepenim sudom, trajao je skoro pet godina. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.

a) Složenost predmeta

48. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.

49. Podnesenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Općinski sud utvrdi da su tuženi dužni da mu solidarno na ime naknade štete za uništenu porodičnu kuću plate iznos od 99.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i na ime neimovinske štete za pretrpljene duševne patnje zbog uništenja porodične stambene kuće iznos od 210.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

50. U sklopu navedenog trebalo je riješiti pitanje da li su tuženi odgovorni za pričinjenu štetu apelantu, te, ukoliko jesu, koliku naknadu treba isplatiti. Takav spor, po prirodi, ne zahtijeva hitno postupanje. Dokazni postupak koji je sud trebalo da provede do donošenja prvostepene presude sastojao se od provođenja dokaza-uviđaja na mjestu događaja, vještačenja vještaka građevinske i šumarske struke, te saslušanja svjedoka. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, može se okarakterizirati kao relativno složen.

b) Apelantovo ponašanje

51. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).

52. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatira da su dvije rasprave odgođene na prijedlog apelantovog opunomoćenika, radi očitovanja na podnesak trećetužene. Ustavni sud primjećuje da je rasprava zakazana za 7. februar 2003. godine odgođena na zahtjev apelantovog opunomoćenika na neodređeno vrijeme sa napomenom da će se nova rasprava zakazati nakon što apelant dostavi uređenu tužbu u kojoj će navesti pravni osnov, te činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev. Iz priložene dokumentacije Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant postupio prema nalogu suda, ali je sud zakazao raspravu za 3. juni 2003. godine kojoj nije pristupio apelantov opunomoćenik, pa je sud na prijedlog zakonskih zastupnika tuženih donio rješenje o mirovanju postupka. Dakle, dvije rasprave sud je odgodio na prijedlog apelantovog opunomoćenika radi apelantovog očitovanja na podneske tuženih, jedna rasprava je, također, odgođena na prijedlog apelantovog opunomoćenika, radi apelantovog očitovanja i uređenja tužbe, a postupak je umirovljen rješenjem od 3. juna 2003. godine, jer raspravi nije pristupio uredno obaviješteni apelantov opunomoćenik. Na osnovu uvida u spis broj P-93/02 može se utvrditi da je apelant nastojao osigurati da se njegova tužba riješi direktnim pismenim urgencijama upućenim Općinskom sudu, 12. augusta 2002. godine i 10. juna 2004. godine, te da je nastojao da postupak ubrza i urgencijama putem ureda Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ističe da dva podneska kojim je apelant urgirao da se nastavi postupak, kao i njegovo obraćanje Ombudsmenu nisu mogli proizvesti očekivani učinak s obzirom na to da je sam apelantov opunomoćenik tražio u više navrata da se rasprava odgodi, te da je, zbog nedolaska apelantovog opunomoćenika na raspravu, postupak umirovljen.

53. Ustavni sud, na osnovu izloženog, zaključuje da je apelantovo ponašanje značajno doprinijelo odugovlačenju predmetnog postupka.

c) Ponašanje suda

54. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).

55. Kad je riječ o ponašanju Općinskog suda, Ustavni sud konstatira da je ovaj sud nakon devet mjeseci i tri dana od prijema tužbe zakazao i održao ročište 24. oktobra 2002. godine. Novo ročište je zakazano za 22. novembar 2002. godine, a odgođeno je za 14. januar 2003. godine zbog dostavljanja na uvid upravnog spisa koji se odnosi na proglašenje apelantove kuće napuštenom. Ustavni sud, također, konstatira da su rasprave zakazane za 14. januar i 7. februar 2003. godine odgođene na prijedlog apelantovog opunomoćenika, radi očitovanja na navode iz podneska trećetužene. Na raspravi zakazanoj za 3. juni 2003. godine sud je rješenjem, na prijedlog zakonskih zastupnika tuženih, postupak umirovio, jer raspravi nije pristupio uredno obaviješteni apelantov opunomoćenik. Apelant je predložio 5. septembra 2003. godine da se nastavi umirovljeni postupak i podneskom od 10. juna 2004. godine urgirao je da se predmet uzme u rad. Međutim, Ustavni sud zapaža da je sud nakon više od jedanaest mjeseci predmet uzeo u rad i rješenjem od 31. augusta 2004. godine naložio apelantu da u roku od 8 dana ispravi tužbu tako što će dostaviti tačnu adresu tuženog iako za to nije imao razloga, niti uporišta u zakonu s obzirom na to da adresa tuženih nije bila nepoznata. Nakon što je apelant 20. septembra 2004. godine dostavio adrese tuženih, sud je dostavio tužbe na odgovor i zakazao i održao pripremno ročište 31. maja 2005. godine. Sud je održao glavnu raspravu na mjestu događaja 17. maja 2005. godine, a nastavak glavne rasprave zakazao za 21. juni 2005. godine, kada je glavna rasprava i zaključena. Dakle, Ustavni sud zapaža da je sud, generalno posmatrajući, u navedenom postupku bio aktivan, ali da je sud u određenim periodima bio potpuno neaktivan. Naime, Općinskom sudu je trebalo više od devet mjeseci da nakon prijema tužbe uzme predmet u rad i zakaže raspravu. Također, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je postupak umirovljen, sud tek nakon više od 11 mjeseci predmet uzeo u rad i poslao tužbu apelantu na ispravku iako je u spisu imao tačne adrese tuženih. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da sud u navedenom periodu nije postupao ažurno. Međutim, propust apelantovog opunomoćenika da pristupi raspravi o kojoj je uredno obaviješten, što je dovelo do mirovanja postupka, te zahtjev apelantovog opunomoćenika da se u tri navrata rasprave odgode radi očitovanja na podneske tuženih i radi uređenja tužbe, što je doprinijelo odugovlačenju postupka, ne može se staviti na teret Općinskom sudu. U konkretnom slučaju, nakon što je umirovljeni postupak nastavljen 31. augusta 2004. godine, Općinski sud je odmah dostavio tužbu tuženim na odgovor, zakazao pripremno ročište, a poslije toga, u relativno kratkim vremenskim razmacima, i glavnu raspravu na mjestu događaja, te nastavak glavne rasprave za 21. juni 2005. godine, kada je glavna rasprava i zaključena. Ustavni sud primjećuje da je, nakon što je rasprava zakazana za 7. februar 2003. godine odgođena na neodređeno vrijeme uz nalog apelantu da uredi tužbu, sud zakazao novu raspravu za 3. juni 2003. godine iako apelant nije postupio prema nalogu suda. Općinski sud je, dakle, preduzeo odgovarajuće radnje da se postupak okonča u razumnom roku iako je pokazao određenu neažurnost u svom djelovanju, kako je to već obrazloženo.

56. Ustavni sud će, također, ispitati i vrijeme u kojem je rješavana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude u postupku pred Kantonalnim sudom. Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio apelaciju prije nego što je drugostepeni postupak okončan. Uvidom u spis predmeta Općinskog suda broj P-93/02 Ustavni sud je utvrdio da je u međuvremenu Kantonalni sud donio odluku o apelantovoj žalbi. Naime, prvostepena odluka je donesena 8. septembra 2005. godine, pa je, nakon što je pravovremeno apelant izjavio žalbu, spis dostavljen Kantonalnom sudu na odlučivanje 16. novembra 2005. godine. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-796/05 od 11. januara 2007. godine donio odluku o žalbi tako što je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Ustavni sud zapaža da je sam žalbeni postupak trajao jednu godinu i mjesec dana i nije bio nerazumno dug, odnosno da je dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.

57. Iako je postupak povodom apelantove tužbe do donošenja prvostepene presude trajao tri godine i osam mjeseci, s obzirom na iznesene činjenice postupka koje se odnose na apelantovu odgovornost i zaključak Ustavnog suda da je riječ o relativno složenom postupku, ne može se zaključiti da se radilo o nerazumno dugom postupku. Uz prethodnu konstataciju o apelantovoj odgovornosti za odugovlačenje postupka zbog odgađanja rasprava i nedolaska na raspravu, te propusta da uredi tužbu u skladu sa nalogom suda i pozitivnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da dio odgovornosti zbog dužine trajanja postupka preteže na apelantovu stranu.

58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

Pitanje kompenzacije

59. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nema osnova da se razmatra apelantov zahtjev za naknadu štete zbog dužine postupka pred sudom.

VIII. Zaključak

60. S obzirom na činjenice postupka i zaključak Ustavnog suda da se radilo o relativno složenom postupku, te imajući u vidu apelantov doprinos za odgađanje u postupanju suda, kao i činjenicu da je postupak vođen u vrijeme reforme parničnog zakonodavstva, što je jednim dijelom utjecalo na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud je zaključio da parnični postupak povodom apelantove tužbe nije prešao granice razumnog roka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

61. Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

62. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović