Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2609/06 (M. G.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Propisano zakonom
  • Regres
  • Pravo na imovinu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2609/06

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2609/06, rješavajući apelaciju Mevludina Glavinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mevludina Glavinića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1808/05 od 24. jula 2006. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mevludin Glavinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 6. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1808/05 od 24. jula 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 26. septembra 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. oktobra 2006. godine, Općinski sud 9. oktobra 2006. godine, a tuženi 26. oktobra 2006. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. marta 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 2. juna 2004. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog i Općinskog suda Živinice (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi isplate regresa u visini od 5.160,48 KM. U historijatu tužbe apelant je naveo da je bio zaposlen kao sudija Općinskog suda u Živinicama do 1. marta 2004. godine i da je u 2001, 2002. i 2003. godini koristio godišnji odmor u skladu sa rješenjem koje je donio predsjednik suda, a da mu drugotuženi nije isplatio novčana sredstva na ime regresa.

7. Općinski sud je, postupajući povodom tužbe, donio Presudu broj P-1909/04 od 30. augusta 2005. godine kojom je obavezao prvotuženog da apelantu isplati iznos od 5.160,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 2. juna 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate kao i da mu nadoknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.188,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude. U odnosu na prvotuženog odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za isplatu zakonskih kamata što je pobliže opisano u dispozitivu presude. U odnosu na drugotuženog u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da apelantu nije isplaćen regres za tražene godine, pa je primijenio Kolektivni ugovor za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji). Prilikom donošenja odluke, Općinski sud je naveo da je članom 32. Kolektivnog ugovora propisano da službeniku pripada naknada za korištenje godišnjeg odmora najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji BiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije. Iz potvrde Općinskog suda je utvrđeno da je visina naknade za regres obračunata na osnovu 70% sudijske plaće za navedene godine i iznosi za 2001. godinu 1.752,70 KM, za 2002. godinu 1.585,50 KM i za 2003. godinu 2.002,28 KM, te je navedene iznose sud u cijelosti prihvatio i udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu. U odnosu na drugotuženog sud nije prihvatio tužbeni zahtjev zbog toga što su sudovi i tužilaštva organi sudske vlasti u kantonu, te je samo prvotuženi obavezan da isplati apelantu dug na ime neisplaćenog regresa. Na kraju, ovaj sud ističe da nije mogao prihvatiti navode prvotuženog da u budžetu Tuzlanskog kantona nisu osigurana sredstva za isplatu regresa, jer je prvotuženi bio u obavezi da nakon donošenja Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji pristupi izradi rebalansa budžeta na nivou kantona, te ovaj propust ne može biti na štetu budžetskih korisnika. Također, sud navodi da sporazumom od 2. aprila 2004. godine, koji je zaključen između Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH i Vlade Tuzlanskog kantona, nije ukinuto pravo na naknadu nego je samo odložena isplata, ali ne u nedogled kako to navodi tuženi.

8. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1808/05 od 24. jula 2006. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu odbio kao neosnovan, a apelanta obavezao da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.080,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema presude. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenicu da je apelant bio sudija Općinskog suda u Živinicama i da mu u 2001, 2002. i 2003. godini nije isplaćena naknada za regres, iako je u tim godinama koristio godišnji odmor. Pravilno je, prema mišljenju Kantonalnog suda, utvrđeno i to da prvotuženi nije donio odluku o isplati regresa za korisnike budžeta u spornom periodu, niti je bilo kojem budžetskom korisniku isplaćen regres za taj period. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prema mišljenju Kantonalnog suda, tuženi osnovano osporava pravilnost prvostepene presude u dijelu u kojem je on obavezan apelantu isplatiti regres. Naime, odredbom člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji propisano je da sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove, a tačkom 3. istog člana je naznačena i naknada regresa za godišnji odmor. Međutim, kako nastavlja sud, u navedenom zakonu nije određeno na koji način će se utvrditi visina naknade na ime regresa za godišnji odmor za sudije i tužioce niti je to određeno bilo kojim drugim zakonom ili propisom prvotuženog koji se odnosi na pravosudne organe Tuzlanskog kantona kao korisnike budžeta u smislu člana 2. Zakona o budžetu («Službene novine TPK» broj 6/96), a niti je prvotuženi donio odluku o isplati regresa za korisnike budžeta u spornom periodu, niti je regres isplaćen nekom od korisnika kantonalnog budžeta. Kantonalni sud smatra da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o tome da u situaciji kada zakonom nije određena visina regresa za nosioce sudijske funkcije, kakav status ima apelant, da mu pripada pravo na 70% od njegove plaće u spornom periodu na ime naknade regresa, te da se u takvoj situaciji treba primijeniti odredba člana 32. Kolektivnog ugovora. Kolektivni ugovor bi se, prema mišljenju ovog suda, mogao primijeniti samo na službenike sudova, a ne i na sudije, pogotovo što ni drugim sudijama na području Tuzlanskog kantona u spornom periodu nije isplaćena naknada za regres, pa se ni na taj način ne može prevazići nepostojanje pravnih propisa. Nepostojanje pravnih propisa u smislu određivanja visine regresa moguće je prevazići aktima tuženog koji se odnose na ostale službenike i namještenike tuženog vezano za isplatu regresa. Ti akti su, prema mišljenju ovog suda, uredbe. Naime, Uredba o načinu i postupku utvrđivanja vrijednosti poslova i zadataka radnika kantonalnih organa uprave («Službene novine TPK» broj 10/97; u daljnjem tekstu: Uredba), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, nije predviđala naknadu regresa za godišnji odmor, tako da nema parametra na osnovu kojeg bi se popunila pravna praznina za isplatu regresa apelantu za 2001. godinu. Zatim je 2002. godine donijeta Uredba o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave («Službene novine TK» broj 6/02) kojom je propisano da službeniku, odnosno namješteniku pripada regres za godišnji odmor u skladu sa materijalnim mogućnostima budžeta u tekućoj godini. Iz provedenih dokaza proizlazi da prvotuženi u 2002. i 2003. godini nije imao materijalnih mogućnosti u budžetu za isplatu regresa službenicima i namještenicima, pa nema parametra sa kojim bi se popunila pravna praznina za isplatu regresa apelantu u 2002. i 2003. godini. Na osnovu izloženog sud je zaključio da je žalba tuženog osnovana, te je prvostepenu presudu u osporenom dijelu preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je odlukom redovnog suda povrijeđeno ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant pravno relevantnim činjenicama smatra one koje su utvrđene prvostepenom presudom, a to je da je obavljao dužnost sudije Općinskog suda u Živinicama u periodu 2001, 2002. i 2003. godine i da mu je u tom periodu odobreno korištenje godišnjeg odmora koji je i koristio a za koji nije dobio naknadu, odnosno regres. Ističe da se Kantonalni sud poziva na nepostojanje parametara koji bi predstavljali osnov za isplatu regresa za 2001. godinu, iako je nesporno naknada za regres propisana odredbama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji koji je donesen 2001. godine. Dakle, apelant smatra da postoji osnov za tu godinu a za 2002. i 2003. godinu, pored ovog zakona, drugostepeni sud je kao osnov cijenio Uredbu, što dodatno potvrđuje da osnov za isplatu regresa ni u kojem slučaju nije bio sporan. Visina naknade regresa za godišnji odmor, prema apelantovom mišljenju, nesporno proizlazi iz pismenih dokaza i obračuna koje je sačinio Općinski sud Živinice. Apelant na kraju konstatira da propust prvotuženog da na odgovarajući način regulira kako da ispuni svoju obavezu za isplatu regresa, koja je nesporno utvrđena zakonom i da eventualno osigura potrebna sredstva za isplatu, ne može značiti da prvotuženi može biti oslobođen od ove novčane obaveze i da se još dosuđenjem troškova postupka nagradi za svoje (ne)postupanje. Apelant predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji, ukine osporenu odluku i potvrdi prvostepenu presudu.

b) Odgovor na apelaciju

11. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije neosnovani, da u svemu ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iznesenim u osporenoj presudi, te predlaže da se apelacija odbije.

12. Prvotuženi u odgovoru na apelaciju ističe da apelant nije imao pravo na isplatu regresa s obzirom na to da niti jednim aktom nije utvrđena visina regresa a na apelanta se nisu mogle primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora kao i Kolektivnog ugovora, jer je apelant u utuženom periodu obavljao dužnost sudije Općinskog suda Živinice i nije imao status službenika. Tuženi navodi da je apelant pravo iz radnog odnosa ostvarivao na osnovu Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, a odredbom člana 41. tačka 3. navedenog zakona je utvrđeno da sudija ima pravo na regres, međutim, nije određena visina naknade na ime regresa, niti je to određeno nekim drugim zakonom ili propisom. Tuženi smatra da je Kantonalni sud u osporenoj odluci ispravno ukazao na činjenicu da propisi koji su se primjenjivali u spornom periodu na zaposlene u organima uprave i sudske vlasti u Tuzlanskom kantonu nisu mogli biti primijenjeni na apelanta u pogledu isplate regresa s obzirom na to da Uredba takvu mogućnost nije predvidjela za bilo kojeg od zaposlenih, a na osnovu Uredbe o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika, regres nije isplaćivan zaposlenima zbog toga što je isplata regresa bila vezana za materijalne mogućnosti budžeta koje takvu isplatu nisu dopuštale, te regres na osnovu navedene Uredbe nije ni isplaćivan. Predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije u cijelosti kao neosnovanu.

13. Drugotuženi u odgovoru na apelaciju navodi da je nesporno da je apelant obavljao poslove i radne zadatke sudije i da je u utuženom periodu ostvario pravo na godišnji odmor, te ga iskoristio i na taj način stekao uvjete za naplatu regresa koji mu nikad nije isplaćen. Predlaže da, ukoliko Ustavni sud utvrdi povredu apelantovog prava, naloži nadležnom sudu da donese odluku u skladu sa zakonom.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 20/01 i 57/01) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 41.

Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na naknadu za određene specijalne troškove:

3. Regres za godišnji odmor.

Član 82.

Svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti, polazeći od uvjeta iz ovog zakona kao minimalnih, uskladit će se s ovim zakonom, a do usklađivanja primjenjivat će se odredbe ovog zakona.»

15. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 63/03) u relevantnom dijelu glasi: «Član 2.

Član 41. mijenja se i glasi:

Sudija, odnosno tužilac, ima pravo na sljedeće naknade:

1. Otpremninu pri odlasku u penziju, 2. regres za godišnji odmor, 3. jubilarne nagrade.

Član 3.

Iza člana 41. dodaje se novi član 41a. koji glasi:

Član 41a.

Kantoni su dužni u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona svoje zakone, odnosno druge propise kojima su uređena pitanja iz čl. 1. i 2. ovog zakona, za sudije kantonalnih i općinskih sudova, odnosno za kantonalne i općinske tužioce, uskladiti sa odredbama ovog zakona.»

16. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:

«Član 32.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.»

17. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

«Član 211.

(1) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 224.

Drugostepeni sud može na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

(2) Odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu, (5) preinačiti prvostepenu presudu.

Član 229.

(1) Drugostepeni sud će na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[...] (4) Ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.»

18. Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, zaključen 2. aprila 2002. godine u Tuzli, između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH, u relevantnom dijelu glasi:

«Član 1.

Ovim Sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koja se odnose na poglavlje «V - Plaće i dodaci na plaće i naknade prema osnovu rada» za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i organima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona u (daljnjem tekstu: službenici).

Član 2.

Sporazumne strane su saglasne da se odloži primjena odredaba Kolektivnog ugovora i to čl. 24, 31. i 32. iz poglavlja V - Plaće i dodaci na plaće i naknade prema osnovu rada, dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti.

Član 4.

Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike, prema mogućnostima Budžeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom.»

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1808/06 od 24. jula 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporena presuda je donesena 24. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

24. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»

25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

26. Riječ «imovina» uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 33/01). Nadalje, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava «posjed» koji se štiti može biti samo «postojeći posjed» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, tačka 31). Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da neisplaćena naknada za korištenje godišnjeg odmora (regres), koja apelantu nesporno pripada prema članu 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji i za koju je apelant imao opravdano očekivanje, predstavlja «imovinu» u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju.

27. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu u smislu drugog pravila prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je osporenom odlukom, usvajajući žalbu prvotuženog, Kantonalni sud preinačio presudu Općinskog suda tako što je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu regresa za 2001, 2002. i 2003. godinu odbio kao neosnovan.

28. Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.

29. Ustavni sud konstatira da je u predmetnom postupku Kantonalni sud zaključio da apelantu uopće ne pripada pravo na isplatu regresa, jer se evidentna pravna praznina nije mogla popuniti niti jednim parametrom osim aktima tuženog koji faktički takvu odluku nikada nije ni donio, te obrazlaže da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantu pripada pravo na 70% od njegove plaće u spornom periodu na ime regresa na osnovu odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora i Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji. Dakle, bez obzira što je Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u čl. 40. i 41. to pravo propisano i bez obzira što je u članu 82. istog zakona propisana obaveza da se federalni i kantonalni zakoni usklade sa navedenim zakonom, Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi zaključuje da je apelantov zahtjev zbog nedostatka pravnih propisa koji reguliraju visinu i isplatu regresa za sudije i tužioce neosnovan.

30. Ustavni sud primjećuje da Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji zaista nije propisan način utvrđivanja naknade na ime regresa za godišnji odmor, već je u članu 41. navedenog zakona propisano pravo na regres, a članom 82. istog zakona ustanovljena je obaveza usklađivanja svih propisa kojima se uređuju pitanja sudske i tužilačke vlasti sa ovim zakonom i uvjetima postavljenim u njemu kao minimalnim, te njegovo svojstvo lex specialis zakona u odnosu na sve druge zakone u ovoj oblasti. Štaviše, članom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji izričito je propisana obaveza kantona da u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, dakle 16. januara 2004. godine, svoje propise kojima su uređena, između ostalog, pitanja regresa za godišnji odmor za sudije kantonalnih i općinskih sudova usklade sa odredbama ovog zakona.

31. U kontekstu prava na imovinu Ustavni sud ističe da se državi ne može osporiti pravo donošenja zakona kojima se oduzimaju ili ograničavaju određena ljudska prava, ali samo u slučajevima kada je takvo ograničenje predviđeno Evropskom konvencijom prema kojoj se određena prava, kao naprimjer pravo na imovinu, mogu pod određenim uvjetima ograničiti. Međutim, Evropska konvencija ne daje pravo državama potpisnicama da nečinjenjem, odnosno neizvršavanjem svoje pozitivne obaveze ograniče ili spriječe potraživanja koja treba isplatiti iz budžeta kantona, odnosno općine.

32. U konkretnom slučaju, upravo je nedonošenjem propisa koji određuju isplatu i visinu regresa apelant spriječen u svom pravu na imovinu, iako Zakon o sudijskoj i tužilačkoj funkciji to pravo propisuje. Iz navedenog proizlazi da je kantonalni organ imao obavezu donijeti propis o isplati i visini regresa, odnosno sve zakone koji se tiču sudija i tužilaca uskladiti sa Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, a to nije učinio. Naprotiv, aktima prvotuženog kojima je Kantonalni sud upotpunio pravnu prazninu u pogledu isplate i visine regresa, ovo pravo je predviđeno samo kao mogućnost a ne kao obaveza, iz čega slijedi da se prvotuženi umiješao u apelantovo pravo na imovinu, a da za to miješanje nema uporišta u zakonu. Činjenica da je javna vlast propustila ispuniti svoje obaveze dovela je do apsurdne situacije u kojoj je Kantonalni sud zauzeo stav da posljedice nečinjenja i neispunjavanja postavljenih obaveza javnih vlasti treba snositi apelant. Ni nedostatak novca, kao drugi razlog na koji se pozvao Kantonalni sud, nije argument koji Ustavni sud može prihvatiti, niti je takav argument prihvaćen u dosadašnjoj praksi Evropskog suda za ljudska prava. Činjenica da ni ostalim budžetskim korisnicima u spornom periodu regres nije bio isplaćen, koju je Kantonalni sud ponudio kao jedan od razloga da ni apelantu ne pripada pravo na regres, ne može se protumačiti drugačije nego kao proizvoljnost Kantonalnog suda sa direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje apelantovih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2587/05 od 24. maja 2007. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 70/07, tačka 41).

33. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud arbitrarno primijenio pravo, te je nedostatak propisa koji reguliraju visinu regresa protumačio kao gubitak apelantovog prava na regres, iako je samo pravo na naknadu regresa propisano Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, zbog čega osporena odluka ne zadovoljava traženi princip «zakonitosti» odluke kojom se miješa u apelantovu imovinu, te da je, stoga, došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju zbog arbitrarne primjene prava redovnog suda koji je nedostatak pratećih propisa protumačio na način da se zbog toga gubi pravo zasnovano na zakonu, povrijeđen princip «zakonitosti» osporene odluke, zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2609/06 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio