Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2371/06 (M. S.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2371/06
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2371/06, rješavajući apelaciju Milenka Samardžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milenka Samardžije.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Milenku Samardžiji u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milenko Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 295 od 12. septembra 2007. godine. Apelant je 24. marta 2008. godine obavijestio Ustavni sud da je postupak o njegovoj tužbi okončan i da je izvršena naplata, ali da ne odustaje od apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Okružnog suda zatraženo je 17. augusta 2006. godine, odnosno 13. marta 2008. godine, dostavljanje odgovora na apelaciju.
3. Osnovni sud je 25. augusta 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Okružni sud 24. marta 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 14. marta 2008. godine, a odgovor Okružnog suda je dostavljen apelantu 25. marta 2008. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 31. januara 1990. godine Osnovnom sudu podnio tužbu radi naknade štete protiv tadašnjeg SIZ-a za magistralne puteve BiH u Sarajevu (kasnije JP «Putevi RS» Banja Luka; u daljnjem tekstu: prvotuženi) i RO «Kozaraputevi» u Banjoj Luci (kasnije «Kozaraputevi» a.d. Banja Luka; u daljnjem tekstu: drugotuženi). U tužbi je zatražena naknada štete koja je nastala kada je apelantovo putničko vozilo naišlo na zaleđeni dio puta koji nije bio posut solju uslijed čega se vozilo zanijelo i udarilo u potporni zid zbog čega je na automobilu nastala znatna materijalna šteta. Apelant je zatražio naknadu materijalne štete u visini od 30.000,00 dinara sa kamatom i naknadu troškova postupka.
7. Osnovni sud je prvo ročište nakon podnesene tužbe održao 5. marta 1990. godine, a postupak je prekinut Rješenjem tog suda broj P-332/90 od 29. aprila 1993. godine zbog nastupanja okolnosti izazvane neposrednom ratnom opasnosti. U rješenju je navedeno da će postupak biti nastavljen na prijedlog jedne od stranaka kada prestanu okolnosti zbog kojih je postupak prekinut.
8. Apelant je 13. januara 1998. godine podnio Osnovnom sudu zahtjev za nastavak postupka o njegovoj tužbi, zatražio je hitno zakazivanje ročišta i obavijestio sud o angažiranju advokata koji će ga zastupati u postupku. Hitno zakazivanje ročišta apelant je ponovo zatražio 30. aprila 1998. godine o čemu je sačinjena službena zabilješka. Dva naredna ročišta održana 25. maja i 1. jula 1998. godine su odložena bez posebnog obrazloženja, a na oba ročišta apelant je bio prisutan. I naredno ročište od 23. septembra 1998. godine je odgođeno na zahtjev prvotuženog. Apelant se usprotivio odgađanju na neodređeno vrijeme, smatrajući da su se stekli uvjeti da se postupak okonča, ali je pristao na kratku odgodu.
9. Na ročište od 4. novembra 1998. godine pristupili su apelant i prvotuženi, rasprava je održana i doneseno je rješenje o nastavku prekinutog postupka, a ročište je odgođeno za 8. decembar 1998. godine. Na navedeno ročište apelant nije pristupio, pa je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme. Apelant je 23. decembra 1998. godine urgirao u Osnovnom sudu zakazivanje novog ročišta. U svom zahtjevu je naveo da je već 20-ak puta usmeno reagirao u sudu da se postupak o tužbi okonča s obzirom na to da je tužba podnesena 1990. godine. Apelant je ponovio zahtjeve za hitno rješavanje predmeta 8. oktobra 1999. godine, zatim 30. januara i 14. decembra 2001. godine, jer ni do tada Osnovni sud nije zakazao ročište za glavnu raspravu.
10. Osnovni sud je naredno ročište održao 22. aprila 2003. godine na kojem je sud prihvatio apelantov prijedlog da vještak saobraćajne struke provede vještačenje. Na pripremnom ročištu za glavnu raspravu koje je održano 4. septembra 2003. godine, a u smislu novog Zakona o parničnom postupku koji je u međuvremenu stupio na snagu, sve stranke su bile prisutne, te je ročište i provedeno, nakon čega je ročište za glavnu raspravu zakazano za 22. oktobar 2003. godine. Na ročištu od 22. oktobra 2003. godine proveden je dokazni postupak, zaključena je glavna rasprava i donesena je presuda, a strane su obaviještene da pismeni otpravak presude mogu preuzeti 21. novembra 2003. godine. Navedenom Presudom broj P-1071/98 od 21. novembra 2003. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i tuženi su obavezani na naknadu štete. Prvotuženi i drugotuženi su izjavili žalbe na presudu 5. decembra 2003. godine, odnosno 15. decembra 2003. godine.
11. Okružni sud je o žalbama tuženih donio Rješenje broj Gž-108/04 od 10. februara 2006. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet na ponovni postupak.
12. Ponovni postupak pred Osnovnim sudom započet je pripremnim ročištem koje je zakazano za 17. oktobar 2006. godine, na kojem je apelant bio prisutan, ali je odgođeno jer nije bila iskazana dostava za drugotuženog. I naredno pripremno ročište od 7. novembra 2006. godine je odgođeno ali uz saglasnost parničnih stranaka. Konačno je održano pripremno ročište 17. novembra 2006. godine na kojem su sve stranke bile prisutne, a ročište za glavnu raspravu je zakazano za 5. decembar 2006. godine. Na navedenom ročištu, na kojem je apelant bio prisutan, završen je dokazni postupak i zaključena je glavna rasprava. Osnovni sud je obavijestio strane u postupku da će presuda biti donesena 1. februara 2007. godine, da bi stranke zatim bile obaviještene da će se odgoditi donošenje presude zbog sudijine bolesti, da će presuda biti izrađena naknadno i biti dostavljena stranama u postupku u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku. Osnovni sud je Presudom broj P-564/06 (broj predmeta je u međuvremenu promijenjen) od 2. aprila 2007. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao prvotuženog i drugotuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete solidarno isplate iznos od 5.045,00 KM, kao i zateznu zakonsku kamatu, a odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, te zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Okružni sud je, zatim, u postupku o žalbi, Presudom broj 011-0-Gž-07-001-295 od 12. septembra 2007. godine odbio žalbe prvotuženog i drugotuženog i u osporenom dosuđujućem dijelu potvrdio prvostepenu presudu.
13. Uvidom u predmetni spis Osnovnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je pred tim sudom u toku postupak o reviziji prvotuženog koja je u sudu primljena 26. oktobra 2007. godine. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je od podnošenja njegove tužbe Osnovnom sudu prošlo više od 16 godina, a predmet i pored niza urgencija nije okončan u razumnom roku. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kašnjenja u rješavanju njegovog predmeta, kao i zbog toga što će izgubiti pravo na zateznu kamatu jer će ona teći od dana presuđenja, a postupak (u vrijeme kada je apelacija podnesena) još nije okončan.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da je u periodu kada je predmetni spis dostavljen Okružnom sudu na rad o žalbi (26. januar 2004. godine) u tom sudu bio veliki broj neriješenih predmeta na referatu Gž. U odgovoru je, nadalje, navedeno da je 8. marta 2004. godine na tom referatu bilo 5.760 neriješenih predmeta, a predmeti su se, isključivo, sa izuzetkom zakonskih prioriteta, prema Planu o načinu rješavanja predmeta uzimali u rad prema starosti predmeta Gž, odnosno prema datumu prijema žalbe u tom sudu. Na kraju je navedeno da se, kod takvog stanja stvari, apelantov predmet nije mogao uzeti u rad mimo navedenog utvrđenog redoslijeda u rješavanju predmeta, tako da je po redu iznesen na sjednicu vijeća održanu 10. februara 2006. godine kada je zbog povrede odredaba parničnog postupka osporena prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Osnovni sud je naveo da s obzirom na to da je presuda Osnovnog suda od 21.
novembra 2003. godine u dosuđujućem dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak, u predmetu je data naredba za zakazivanje ročišta za 17. oktobar 2006. godine. Navedeno je da se ne može govoriti o bilo kakvom kršenju apelantovih prava s obzirom na to da je u razumnom roku zakazano pripremno ročište i time je omogućeno stranama da ostvare svoja prava i riješe nastali spor.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) «Član 10.
Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»
18. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03) «Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 184. stav 1.
Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.» VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju, apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 295 od 12. septembra 2007. godine. Iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda ona je dopustiva, jer Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da je zbog nedonošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je u međuvremenu okončan presudom Okružnog suda od 12. septembra 2007. godine došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]» a.a) Relevantni principi
24. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
25. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
26. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
a.b) Period koji se uzima u obzir
27. Ustavni sud zapaža da je postupak o apelantovoj tužbi pokrenut 1990. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme od kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao pet godina, a uzimajući u obzir stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je ukupno trajao 17 godina i osam mjeseci, od čega je pet godina postupak bio prekinut.
a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka
28. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade štete u kojem je proveden dokazni postupak uvidom u relevantnu dokumentaciju i nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, kao i saslušanjem vještaka, stoga se može zaključiti da je postupak bio relativno složen.
29. Ustavni sud je utvrdio da je, nakon što je predmetni postupak prekinut 1993. godine, apelant zahtijevao pokretanje postupka u januaru 1998. godine, a zatim ponovio svoj zahtjev 30. aprila 1998. godine. U 1998. godini su održana četiri ročišta na kojima je apelant bio prisutan i jedno na kojem apelant nije prisustvovao. Tri ročišta su odgođena zbog nedolaska jednog od tuženih, odnosno traženja tuženih da im se dostavi relevantna dokumentacija, dok je četvrto ročište odgođeno na neodređeno vrijeme zbog apelantovog nedolaska. Apelant je od 23. decembra 1998. godine do 14. decembra 2001. godine u više navrata urgirao u Osnovnom sudu da se postupak o njegovoj tužbi nastavi, ali je postupak nastavljen tek 2003. godine. Osnovni sud nije pružio nikakvo obrazloženje za nepreduzimanje bilo kakvih procesnih radnji na predmetnu tužbu u periodu od pet godina. Prvostepenu presudu Osnovni sud je ipak donio krajem 2003. godine, a zatim je nakon žalbe predmet proslijeđen Okružnom sudu u januaru 2004. godine. Okružni sud je odluku o žalbi donio u februaru 2006. godine, dakle dvije godine nakon prijema predmeta u rad, pravdajući taj rok velikim brojem predmeta koji su bili na rješavanju pred tim sudom, a za čije je efikasnije rjašavanje napravljen plan kojim je predviđeno da se predmeti uzimaju u rad prema starosti predmeta Gž. U vezi sa prethodnim navodom, Ustavni sud podsjeća na stav Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava da veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi tačka 28. ove odluke). Uvažavajući napore redovnih sudova da pronađu mehanizme za rješavanje velikih zaostataka u radu, i dajući im određenu težinu prilikom ocjene opravdanosti dužine trajanja postupka, u konkretnom slučaju Okružnog suda, Ustavni sud smatra da redovni sudovi tom prilikom moraju voditi računa o poštivanju prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Redovni sudovi prilikom izrade planova i strategija za rješavanje zaostalih predmeta moraju svaki pojedinačni postupak sagledati u cjelini i dužni su neposredno primjenjivati principe na osnovu kojih se utvrđuje opravdanost dužine postupka. Primjenjujući ove principe, redovni sudovi moraju dati prioritet u radu predmetima u kojima postupak u cjelini nerazumno dugo traje, a da sama stranka nije doprinijela dužini postupka. U konkretnom slučaju, postupak o apelantovoj tužbi je u vrijeme kada je nakon žalbe došao na rješavanje pred Okružni sud trajao 14 godina (sa prekidom od pet godina), što je činjenica koju je Okružni sud morao uzeti u obzir kada je određivao prioritete u rješavanju zaostalih predmeta. Apelant je propustio doći na jedno ročište u toku cijelog parničnog postupka i, stoga, njegov doprinos dužini trajanja postupka nije značajan, posebno imajući u vidu činjenicu da Osnovni sud pet godina nije preduzeo nikakvu procesnu radnju u njegovom predmetu, usprkos nizu apelantovih urgencija i molbi za rješavanje predmeta. Nakon što je Okružni sud ukinuo presudu Osnovnog suda i predmet vratio na ponovni postupak, Osnovnom sudu je trebalo osam mjeseci da zakaže pripremno ročište s obzirom na to da je predmet primljen u Osnovni sud 22. februara 2006. godine, što je, također, bilo neopravdano odugovlačenje postupka kada se to odgađanje sagleda u vezi sa postupkom u cjelini.
30. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 27. ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 17 godina i osam mjeseci (od čega je pet godina postupak bio prekinut), kao i ponašanje prvostepenog i drugostepenog suda, te apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete
31. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
32. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na prije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka o apelantovoj tužbi koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda, ratione temporis, trajao nepunih 10 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.500 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se sveukupno trajanje postupka može, gotovo u potpunosti, staviti na teret ponašanju nadležnih redovnih sudova. Ustavni sud naglašava da redovni sudovi, prilikom izrade planova i strategija za rješavanje zaostalih predmeta, moraju svaki pojedinačni postupak sagledati u cjelini i dužni su neposredno primjenjivati principe na osnovu kojih se utvrđuje opravdanost dužine postupka. Primjenjujući ove principe, redovni sudovi moraju dati prioritet u radu predmetima u kojima postupak u cjelini nerazumno dugo traje, a da sama stranka nije doprinijela dužini postupka.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović