Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2636/05 (S. L.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2636/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 2636/05, rješavajući apelaciju Siegfrieda Langera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siegfrieda Langera podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Osnovnog suda u Prijedoru u predmetu broj P-195/05, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siegfrieda Langera podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru, broj P-195/05 od 1. juna 2006. godine, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Siegfried Langer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Berlina, podnio je, 23. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), u predmetu broj P-195/05. Apelant je, 23. juna 2006. godine, dopunio apelaciju tako što je osporio Rješenje Osnovnog suda, broj P-195/05 od 1. juna 2006. godine.

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine donio odluku kojom je apelantovu apelaciju odbacio i to u dijelu koji se odnosi na nedonošenje odluke u razumnom roku od strane Osnovnog suda kao očigledno (prima facie) neosnovanu, a u dijelu u kojem se odnosi na Rješenje Osnovnog suda, broj P-195/05 od 1. juna 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

3. Apelant je 1. novembra 2006. godine podnio zahtjev za preispitivanje u kome je navedeno da nije tačna konstatacija Ustavnog suda da nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu jer je protiv Rješenja Osnovnog suda, broj P-195/05 od 1. juna 2006. godine, izjavio žalbu Okružnom sudu u Banja Luci u zakonom propisanom roku .

4. Nakon toga, u skladu sa ustaljenom praksom, Ustavni sud je na sjednici održano 17. aprila 2008. godine konstatirao da nije moguće sastaviti izvorno vijeće te je u skladu sa članom 70. stav 4. Pravila Ustavnog suda odlučio da će o zahtjevu za preispitivanje u konkrenom slučaju odlučivati Vijeće od pet sudija u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, podpredsjednici, Mato Tadić i Krstan Simić, suci. Na navedenoj sjednici Ustavni sud je donio rješenje kojim se usvaja zahtjev za preispitivanje odluke Ustavnog suda, broj AP 2636/05 od 20. septembra 2006. godine.

5. Apelant je, 31. marta 2005. godine, Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Fonda PIO Republike Srpske, radi naknadne isplate invalidske penzije njegove pokojne majke, njemu, kao njenom zakonskom nasljedniku. Osnovni sud je Rješenjem, broj P-195/05 od 22. augusta 2005. godine, apelantu vratio tužbu, sa pozivom da istu u roku od osam dana ispravi i dopuni, na način precizno objašnjen u samom rješenju. Nakon toga, Rješenjem istog broja od 16. septembra 2005. godine, Osnovni sud je pozvao apelanta da u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja odredi opunomoćenika za prijem pismena u Bosni i Hercegovini.

6. Apelant u apelaciji, 23. decembra 2005. godine, navodi da Osnovni sud namjerno odugovlači zakazivanje rasprave i donošenje konačne odluke u njegovom predmetu, o čemu kao dokaz navedi dva rješenja koja, po mišljenju apelanta, dokazuju spremnost suda da odbaci njegovu tužbu iz čisto formalnih razloga, a ta činjenica, zajedno sa činjenicom da rasprava do dana podnošenja apelacije još nije zakazna, govore u prilog njegovog navoda da sud u ovom predmetu ne donosi odluku u razumnom roku. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku iz okvira prava na pravično suđenje zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. U dopuni apelacije od 26.juna 2006. godine, apelant je dostavio Rješenje Osnovnog suda, broj P-195/05 od 1. juna 2006. godine, kojim se tužba apelanta smatra povučenom, a zbog nepristupanja pripremnom ročištu na koje je apelant uredno pozvan. Apelant je uz ovu dopunu priložio i tri dopisa: svoj dopis od 2. aprila 2006. godine kojim moli sud za zakazivanje ročišta u razdoblju od 12. do 21. jula 2006. godine, jer zbog privatnih i službenih obaveza nije u mogućnosti pristupiti na ročište zakazano 1. juna 2006. godine; dopis Osnovnog suda od 26. aprila 2006. godine kojim se apelant obavještava da ročište nije moguće zakazati u razdoblju koje je predložio, a zbog godišnjeg odmora uredujućeg suca i dopis apelanta od 18. maja 2006. godine, kojim moli sud da mu ipak pomjeri ročište, a na način da se za odgođeno ročište odredi sudac koji u tom razdoblju neće koristiti godišnji odmor.

8. Navedenom dopunom apelacije apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer sud nije uvažio njegovu molbu za odgađanje ročišta, navodeći da apelant razloge zbog kojih nije mogao pristupiti zakazanom ročištu nije opravdao, dok apelant smatra da to nije tačno, jer je u molbi naveo svoje razloge, zbog čega osporavano rješenje smatra nezakonitim.

9. Nakon toga, apelant je, 23. juna 2006. godine, dostavio Ustavnom sudu kopiju žalbe izjavljene na rješenje Osnovnog suda od 1. juna 2006. godine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koja se odnosi na postupanje u nerazumno dugom roku, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;»

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su pobrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U konkretnom slučaju, apelant rješenja Osnovnog suda kojima je traženo preciziranje tužbenog zahtjeva i postavljanje opunomoćenika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, smatra radnjama koje su usmjerene na odugovlačenje postupka, pri tome ne dajući niti jedan navod, a pogotovo ne pružajući dokaz, koji bi govorio u prilog činjenici da su ova traženja Osnovnog suda u njegovom slučaju neopravdana. Osim toga, apelant je tužbu Osnovnom sudu podnio 31. marta 2005. godine, dok je apelaciju podnio 23. decembra 2005. godine, dakle zbog nedonošenja odluke u vremenskom razdoblju od nepunih devet mjeseci. Slijedom iznijetog, Ustavni sud zaključuje da nedonošenje konačne odluke u vremenskom razdoblju od nepunih devet mjeseci, u kom razdoblju je Osnovni sud donio dva rješenja i to rješenja kojima je tražio od apelanta otklanjanje procesnih nedostataka, koji su posljedica «nepostupanja», odnosno nepravilnog postupanja samog apelanta, ne predstavlja nerazumno dugo razdoblje, zbog kojeg bi apelant imao «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. U vezi dijela apelacije koji se odnosi na osporeno Rješenje Osnovnog suda, broj P-195/05 od 1. juna 2006. godine, Ustavni sud podsjeća da se, prema navedenim odredbama, apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

14. U konkretnom slučaju, protiv osporenog rješenja apelant je u propisanom roku izjavio žalbu, koju je Osnovni sud tretirao kao prijedlog za povrat u pređašnje stanje. Osnovni sud je rješenjem broj P-195/05 od 24. oktobra 2006. godine dozvolio povrat u pređašnje stanje i nastavio postupak u predmetnoj pravnoj stvari, a o kojoj još nije donesena konačna odluka. Iz izloženog proizilazi da je postupak o predmetu apelacije u toku pred Osnovnim sudom i da konačna odluka nije donesena, pa slijedi da je apelacija preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-964/07 od 19. aprila 2007. godine)

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2636/05 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio