Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-979/06 (M. M. K.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-979/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-979/06, rješavajući apelaciju

Marinke Marine Knezović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinke Marine Knezović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-1645/05 od 16. februara 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj I.434/05 od 14. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marinka Marina Knezović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Dušanka Ćorić-Šoljić, advokatica iz Mostara, podnijela je 28. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1645/05 od 16. februara 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I.434/05 od 14. novembra 2005. godine.

2. Apelantica je podnijela prijedlog za izvršenje presude Općinskog suda, broj P.1009/02-I od 14. jula 2004. godine, kojom je naloženo preduzeću «Merkur» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: poslodavac), u kojem je apelantica bila zaposlena, da apelanticu vrati na posao, na poslove na kojima je radila ili odgovarajuće druge poslove, te joj isplati naknadu plata u iznosu od 6.814, 11 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM). Navedena presuda je djelimično preinačena presudom Kantonalnog suda, broj Gž.888/04 od 21. aprila 2005. godine, tako što je naloženo poslodavcu da apelantici umjesto ranije dosuđenog iznosa na ime naknade za plate od 6.814, 11 KM, isplati iznos od 8.630 KM.

3. Općinski sud donio je rješenje, broj I.434/05 od 14. novembra 2005. godine, kojim je, usvajajući prigovor poslodavca kao izvršenika, obustavio izvršenje i ukinuo provedene radnje u dijelu u kojem se nalaže izvršeniku vraćanje na rad apelantice na radno mjesto poslovođe prodavnice ili druge odgovarajuće poslove, kao i uspostava drugih prava iz radnog odnosa. Općinski sud je utvrdio da je poslodavac, u roku predviđenom za dobrovoljno ispunjenje, u potpunosti izvršio svoju obavezu u pogledu vraćanja apelantice na posao, na taj način što je 23. maja 2005. godine zaključio s njom ugovor o radu na neodređeno vrijeme, prema kojem je apelantica raspoređena na mjesto prodavačice tezge na zelenoj pijaci, za koju je potrebna stručna sprema KV prodavač, a koju ima i apelantica. Općinski sud je naveo da je poslodavac rasporedio apelanticu na odgovarajuće poslove u skladu sa privrednim i organizacionim promjenama, a u okviru stručne spreme koju ima, te da je isključivo pravo poslodavca, i nije u nadležnosti suda, da apelanticu raspoređuje na odgovarajuće poslove. Osim toga, Općinski sud je u obrazloženju istakao da je nesporno među strankama da je apelantica vraćena na rad, a što je i bitno u konkretnom predmetu, te ukoliko apelantica smatra da je raspored izvršen nezakonito, to može biti predmet nekog drugog spora. Nadalje, Općinski sud je naveo da se obustavlja izvršenje i ukidaju provedene radnje u i dijelu rješenja kojim je određena prijava Fondu PIO i plaćanje doprinosa iz razloga što izvršnim ispravama izvršeniku nije naložena uspostava drugih prava osim vraćanja na rad i isplate neisplaćenih plaća.

4. Apelantica je podnijela žalbu protiv spomenutog rješenja Općinskog suda, ali je Kantonalni sud donio rješenje, broj Gž-1645/05 od 16. februara 2006. godine, koji je njenu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je poslodavac ispunio svoju obavezu u pogledu vraćanje apelantice na posao, s obzirom da je raspoređena na odgovarajući posao, a što je i sama prihvatila svojim potpisom na ugovoru o radu. Osim toga, Kantonalni sud je odbio i dio žalbenih navoda apelantice u vezi sa uspostavom drugih prava iz radnog odnosa, tj. prijava Fondu PIO i uplata doprinosa, jer u izvršnim presudama o tim pravima nije niti odlučivano.

5. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica povredu svojih prava vidi u tome što su nadležni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo u njenom predmetu, time što su obustavili postupak izvršenja iz razloga što je poslodavac izvršio svoju obavezu vraćanja na posao. Navodi da je umjesto na radno mjesto poslovođe prodavnica, vraćena na radno mjesto prodavačice, koje je znatno lošije, kao i da joj nisu uplaćeni doprinosi za period od gotovo tri godine, te ne smatra da je na taj način pravilno izvršena presuda Općinskog suda, broj P.1009/02-I od 14. jula 2004. godine, a što su Općinski i Kantonalni sud konstatovali u osporenim odlukama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali na rješenja donesena u izvršnom postupku kojima je obustavljeno izvršenje u konkretnom predmetu iz razloga što je poslodavac ispunio u potpunosti svoju obavezu u odnosu na vraćanje apelantice na posao.

9. Ustavni sud konstatuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

10. U konkretnom slučaju, rješenjem prvostepenog suda, a koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, utvrđeno je da je poslodavac ispunio svoju obavezu u pogledu vraćanje apelantice na posao s obzirom da je apelantica raspoređena na odgovarajući posao, u skladu sa njenom stručnom spremom, te da je to apelantica prihvatila svojim potpisom na ugovoru o radu. Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te izveli pravilan zaključak da se obustavlja izvršenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost niti elemente koji bi ukazivali na osnovanost apelanticine tvrdnje da osporene odluke ne ispunjavaju proceduralne zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Samo nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelantica se također žali da je osporenim odlukama prekršeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o povredi postupka. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-979/06 (M. M. K.) | Sudska praksa | Aktio