Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1136/06 (R. Š.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1136/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1136/06, rješavajući apelaciju Rašida Šebe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rašida Šebe, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Kž-103/05 od 16. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj K-

435/01-B od 31. januara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rašid Šebo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 12. aprila 2006. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-103/05 od 16. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-435/01-B od 31. januara 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda,broj K-435/01-B od 31. januara 2003. godine, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i na način naveden u tački jedan izreke presude počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u dakljnjem tekstu: KZFBIH) te je oglašen krivim da je u vrijeme i na način naveden u tački dva izreke presude počinio krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 339. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBIH. Sud je apelantu za počinjeno krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 1. KZFBIH utvrdio kaznu zatvora od šest mjeseci a za počinjeno krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 339. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBIH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te je apelanta uz primjenu odredbi člana 37. i 46. KZFBIH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci u koju kaznu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 30. marta do 30. aprila 2001. godine. Oštećena Mirsada Mušanović je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućena na parnicu, a apelant je na osnovu člana 91. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) oslobođen naknade troškova postupka.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužilaštvio optužnicom od 16. aprila 2001. godine optužilo apelanta da je na način i u vrijeme navedeno u izreci presude počinio predmetna krivična djela te je sud detaljno naveo odbranu apelanta datu u predhodnom postupku i odbranu apelanta datu na glavnom pretresu, koja se u znatnom dijelu nije poklapala, a za što je apelant tvrdio da je posljedica činjenice da mu sutkinja koja je vodila istražni postupak nije uopšte dala da govori, kao i iskaz svjedokinje-oštećene Mirsade Mušanović dat u prethodnom postupku i iskaz dat na glavnom pretresu.

4. Sud je zatim prezentirao nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, vezan za krivično djelo iz tačke jedan izreke presude, koji je naglavnom pretresu pojasnio svoj nalaz prema kojem se u konkretnom slučaju kod oštećene koja je zadobila povredu lijevog uha (ruptura bubne opne nastala traumatskim putem) koje je potpuno gluho i bez ostataka sluha te naveo da se radi o teškoj tjelesnoj povredi te nalaz i mišljenje drugog vbještaka medicinske struke, vezan za krivično djelo iz tačke dva izreke presude, prema kojem svih pet lakih tjelesnih povreda gledajući zbirno predstavljaju laku tjelesnu povredu. Sud je na izvedene objektivne dokaze prihvatio vjerodostojnim i nesumnjivim te je našao analizom subjektivnog dokaza-iskaza saslušane svjedokinje –oštećene da je svjedokinja detaljno objasnila razvoj događaja kako kod krivičnog djele iz tačke jedan izreke presude tako i kod krivičnog djela iz tačke dva izreke presude, a što je potkrijepljeno objektivnom dokumentacijom koja je sastavni dio spisa. Sud je naveo da se okolnosti koje su utvrđene u postupku nadovezuju jedna na drugu čineći skladnu cjelinu koja predstavlja zbir dokaza, koji u svom skupu i povezanosti isključuje svaku drugu mogućnost od one koja je utvrđena u toku opostupkate je zaključio da se u ponašanju apelanta u vrijeme, na mjestu i na način naveden u izreci presude, stiču sva bitna obilježja navedenih krivičnih djela te da stoga sud nije mogao prihvatiti odbaranu apelanta jer iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je apelant bio svjestan radnje, posljedice i uzročne veze što predstavlja komponente svijesti direktnog umišljaja, dok se komponenta volje u konkretnom slučaju ogleda u pristajanju apelanta kao učinioca da takva posljedica nastupi. Konačno sud je cijeneći olakšavajuće i otežavajuće okolnosti zaključio da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja.

5. Rješenjem Općinskog suda, broj K-435/01 od 21. marta 2003. godine, izvršena je ispravka presude isti broj od 14. marta 2003. godine na način da je navedeno da u zaglavlju presude umjesto datuma 14. mart 2003. godine treba da stoji 31. januar 2003. godine, te da u uvodnom dijelu presude, u sedmom redu umjesto imena Muratbegović Edin treba da stoji Ilić Vesna. U ostalom dijelu presuda Općinskog suda je ostala neizmijenjena.

6. Presudom Kantonalnog suda, broj Kž-103/05 od 16. februara 2006. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca i potvrđena presuda Općinskog suda.U obrazloženju je navedeno da se, suprotno tvrdnjama apelantovog branioca i apelanta, prvostepena presuda ne zasniva smo na iskazu oštećene nego i drugim provedenim dokazima (nalazima i mišljenjima vještaka, medicinskoj dokumentaciji i dr.), koje je prvostepeni sud temeljito ocijenio, izvršio pravilnu analizu i u pobijanoj presudi naveo valjane razloge za sve odlučne činjenice. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je iskaz oštećene ocijenio prihvatljivim i objektivnim, pa prema tome i istinitim budući da je taj iskaz potkrijepljen medicinskom dokumentacijom i nalazima i mišljenjima vještaka te da nije doveden u sumnju niti jednim drugim dokazom. Sud je ocijenio neosnovanim i prigovor apelanta prema kojem se vještaci nisu izjasnili da li je oštećenje sluha nastalo prije ili poslije navedene povrede, budući da je oštećenje sluha nastalo kao posljedica krivičnog djela teške tjelesne povrede a koja je činjenica utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka datog na osnovu objektivno utvrđenih podataka-medicinske dokumentacije. Dalje je navedeno da Kantonalni sud nije našao nikakve nepravilnosti prilikom vođenja prvostepenog postupka koji bi ukazivali na kršenje načela ravnopravnosti te je zaključio da je postupak u cjelini bio pravičan jer je zadatak prvostepenog suda da ocijeni da li su izjave predloženih svjedoka od strane odbrane relevantne za ocjenu predmeta. Stoga je sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta oglasio krivim za navedena krivična djela pri čemu je neveo valjane i opravdane razloge. Konačno sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od značaja za odmjeravanje vrste i visine krivične sankcije te zaključio da je izrečena kazna neophodna radi ostvarenja svrhe kažnjavanja.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant navodi da je oštećenoj posudio 5.000,00 KM koje mu ona nikad nije vratila, te da protiv nje vodi postupak pred Općinskim sudom, te navodi da ga je oštećena lažno optužila. Budući da je presuda od 14. marta 2003. godine ispravljena rješenjem apelant ne zna koja presuda je važeća, ističe da sud nije savjesno i brižno proveo postupak, da je oštećena «u sprezi sa policajcem» te navodi da je zbog pritvora izgubio posao. Apelant smatra da nije imao fer i pošteno suđenje, da se sud ponašao pristrasno te predlaže da Ustavni sud poništi osporene presude kao nezakonite.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Nezadovoljstvo apelanata osporenim presudama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi, dakle, dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi apelanta i njegovog branioca pri čemu je dao detaljne razloge zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično pravne stvari odnosno zašto je odluka prvostepenog suda pravilna. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud objasnio da se prvostepena presuda, suprotno tvrdnjama apelanta, ne zasniva samo na iskazu oštećene nego i drugim provedenim dokazima (nalazima i mišljenima vještaka, medicinskoj dokumentaciji i dr.). Kantonalni sud je dalje utvrdio da je prvostepeni sud temeljito cijenio sve izvedene dokaze te pravilno izvršio analizu dokaza i u obrazloženju presude dao valjane razloge za odlučne činjnice, te je utvrdio da je je iskaz oštećene prihvatljiv i objektivan jer je potkrijepljen medicinskom dokumentacijom i nalazom vještaka, a nijednim drugim dokazom nije doveden u sumnju. U ovakvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost budući da je članom 14. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:ZKP), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, odnosno članom 15. novog ZKP, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja drugostepene presude, propisano da pravo suda, nadležnog tužitelja i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

12. Vezano za apelantove navode o pristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Ustavni sud smatra da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, koji bi ukazivali na razumnu sumnju da redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta nisu bili nepristrasni.

13. Dalje, Ustavni sud konstatira da okolnost da je rješenjem Općinskog suda, broj K-

435/01 od 21. marta 2003. godine, izvršena je ispravka presude isti broj od 14. marta 2003. godine na način da je zaglavlju presude umjesto datuma 14. mart 2003. godine treba da stoji 31. januar 2003. godine, također ne ukazuje da je ovakvim postupanjem uda moglo doći do povrede apelantovog prava na pravično suđenje budući da je Općinski sud izvršio ispravku presude na osnovu ovlaštenja iz člana 352. stav 1. ZKP jer je utvrdio da je prilikom izrade presude načinio očiglednu grešku.

14. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1136/06 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio