Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2659/06 (V. T.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2659/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 2659/06, rješavajući apelaciju Vide Trninić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vide Trninić podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Ž-215/06 od 16. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vida Trninić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koju zastupa Smiljana Moravac Babić, advokatica iz Banja Luke, podnijela je 14. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tesktu: Okružni sud), broj Ž-215/06 od 16. juna 2006. godine.

2. Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom, broj RS 1158/03 od 16. januara 2006. godine, u parničnom postupku po apelanticinoj tužbi protiv tuženog «Jelšingrad» FAM AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), djelomično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da joj na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata za period od 1. januara 2001. godine do 31. juna 2001. godine isplati ukupan iznos od 767 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. januara 2006. godine kao dana presuđenja, pa do konačne isplate. Odbijen je kao neosnovan zahtjev u kojem je apelantica potraživala zakonsku zateznu kamatu od podnošenja tužbe pa do konačne isplate. U vezi sa pitanjem blagovremenosti tužbe Osnovni sud je naveo da je tuženi u pismenom odgovoru priznao postavljeni tužbeni zahtjev za period od 2001. godine u iznosu od 767 KM, a to je priznanje potvrdio potpisom na odgovoru na tužbu i potvrdom od 28. septembra 2005. godine, te se ima uzeti da pismeno priznanje obaveze ima pravni karakter odricanja od zastarjelosti. Tuženi je protiv presude izjavio žalbu Okružnom sudu.

3. Okružni sud je presudom, broj Ž-215/06 od 16. juna 2006. godine, povodom žalbe tuženog, a po službenoj dužnosti, ukinuo u dosuđujućem dijelu presudu Osnovnog suda i u tom dijelu je tužba odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju presude navedeno je da je mjerodavno pravo za razrješenje predmetnog spora Zakon o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), i da prema članu 105. navedenog zakona radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava i to u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Shodno tome, kako je nadalje navedeno u presudi, radnik može ostvariti sudsku zaštitu kada je za to ispunjena procesna pretpostavka koja se tiče blagovremenosti tužbe. S obzirom da je apelantica tražila isplatu plata za period od 1. januara 2001. do 31. juna 2001. godine, a kako se radi o obročnim davanjima koja dospijevaju svakog mjeseca za prethodni, po mišljenju Okružnog suda, ona je bila dužna tužbu za zaštitu svojih prava podnijeti sudu u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava na isplatu ovih potraživanja. Također je navedeno da je, po shvatanju tog suda, apelantica saznanje za povredu svojih prava imala svakog mjeseca kada joj plata nije isplaćena. Zaključeno je da je tužba neblagovremena s obzirom da je podnesena 8. aprila 2003. godina zbog neisplate plaće za navedeni period. Okružni sud je naveo da nije ispravan zaključak Osnovnog suda zbog kojeg tužbu nije odbacio kao neblagovremenu, a to je da je tuženi izdavanjem potvrde od 28. septembra 2005. godine o neiplaćenim platama apelantici priznao postavljeni tužbeni zahtjev, cijeneći da pismeno priznanje obaveze ima pravni karakter odricanja od zastarjelosti. S tim u vezi Okružni sud je naveo da Osnovni sud ne pravi razliku između procesnih pretpostavki i meterijalnopravnih činjenica, jer je blagovremenost tužbe u radnom sporu procesna pretpostavka od koje zavisi dopuštenost raspravljanja i donošenje meritorne odluke. Stoga, kako je nadalje navedeno, kada su utvrdi da tužba nije podnesena u roku sud će je odbaciti bez raspravljanja i meritornog odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

4. Apelantica je navela da je osporenim rješenjem došlo do povrede njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji je navedeno da apelantica nije imala saznanje za pravno relevantnu činjenicu neisplate plate svakog mjeseca iz opravdanih razloga jer je poslodavac kašnjenje plate smišljeno opravdavao trenutnom nelikvidnošću i stalnim obećanjima da će isplata biti izvršena, čime ju je svjesno držao u nadi i dovodio u zabludu sve sa ciljem proteka rokova na njenu štetu. Nadalje je navela da je tužbu podnijela u objektivnom roku od tri godine i da je u njenom slučaju trebalo primjeniti objektivni rok čime bi njena tužba bila blagovremena, a ne subjektivni rok. Osporenim rješenjem, kako je navedeo u apelaciji, apelantici su uskraćene zarade koje je ostvarila u skladu sa Zakonom o radu

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi njenog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.

7. Nadalje, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava koncept ’imovine’ u članu 1 Protokola br. 1 ima autonomno značenje koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao ’imovinska prava’, i na taj način kao ’imovina’ u smislu ove odredbe» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999.-II, strana 96, tačka 54).

8. Ustavni sud smatra nespornim da apelantica ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da se radi o njenim plaćama koje je ostvarila radom kod tuženog, i da osporeno rješenja predstavlja miješanje u to apelanticino pravo. Slijedeće pitanje na koje treba dati odgovor je pitanje da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom.

9. Apelantica ukazuje na navodno nepravilno tumačenje Okružnog suda odredaba kojima je propisan prekluzivni rok za podnošenje tužbe, implicirajući da je miješanje u njeno pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da je prema praksi Evropskog suda, prvi i osnovni zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije je da miješanje javnih vlasti u mirno uživanje imovine mora biti zakonito. Iz ovoga slijedi da pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednica i zahtjeva za zaštitom temeljnih prava nekog pojednica postaje relevantno samo kada se ustanovi da je to mješanje zadovoljilo uslov zakonitosti i da nije bilo proizvoljno (vidi, mutatis mutandis, citiranu presudu Iatridis protiv Grčke, stav 58). Nesporno je da je Okružni sud u svom rješenju primijenio relevantni materijalni propis i dao je svoje obrazloženje u vezi sa primjenom subjektivnog roka u vezi sa apelanticinom tužbom koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, stoga zaključuje da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.

10. Potrebno je nadalje, utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i zaštite apelanticinog prava na imovinu. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da u tumačenju pojma „polja slobodne procjene“ koja se daje državama u smislu člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je prirodno da polje slobodne procjene u okviru zakonodavstava u primjenjivanju društvene i ekonomske politike treba da bude širok, te da će Evropski sud poštivati zakonodavna rješenja u vezi sa pitanjem da li su u „javnom interesu“, osim ukoliko su ta rješenja očigledno bez razumnog utemeljenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, James i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, broj A 98., 32.). Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, tumačenje i primjena relevantnih odredaba nisu bili bez razumnog utemeljenja, stoga preinačenjem presude nižestepenog suda ostvareno kroz osporeno rješenje, nije na apelanticu stavljen pretjeran teret. Ustavni sud, stoga, zaključuje da su apelanticini navodi o povedi njenog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2659/06 (V. T.) | Sudska praksa | Aktio