Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2839/06 (M. S.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2839/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2839/06, rješavajući apelaciju Mirjane Sedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Sedić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-439/05 od 6. juna 2006. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-

2451/02 od 24. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru, broj P:430/01 od 19. juna 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Sedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trbovlja, koju zastupa Slavica Bajić, advokatica iz Prijedora, podnijela je 12. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-439/05 od 6. juna 2006. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2451/02 od 24. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P:430/01 od 19. juna 2002. godine.

2. Apelantica je, 10. augusta 1999. godine, sa M.M. iz Prijedora, putem svog punomoćnika zaključila kupoprodajni ugovor (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), ovjeren pod brojem 1383/99 kod Osnovnog suda, o kupoprodaji nekretnina – novoizgrađene kuće izgrađene na k.č. 2181

– zvana kuća i zgrada, te dvorišta ukupne površine 504 m2, upisana u Pl. br. 4220/02 k.o. Prijedor II (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Apelantica je, zatim, pred Osnovnim sudom pokrenula parnični postupak protiv M.M. kao prvotuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i svog punomoćnika kao drugotuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi), u kojem je tužbom zatražila poništenje spornog ugovora i utvrđenje da nije pravo valjan upis posjeda u korist prvotuženog na spornim nekretninama, kao i da se naloži brisanje ovog upisa i uspostavi pređašnje stanje tako što će se na nekretninama iz ovog Pl-a izvršiti upis apelantice kao posjednika sa 1/1 dijela. Tužbom je zatraženo i da se prvotuženi obaveže da apelantici preda sporne nekretnine u posjed u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Osnovni sud je presudom, broj P:430/01 od 19. juna 2002. godine, odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Presudom je, također, odbijen i apelanticin prijedlog za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja spornih nekretnina prvotuženom, a apelantica je obavezana da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 550 KM. Na ročištu za glavnu raspravu od 19. juna 2002. godine apelantica je preinačila tužbu na način što je pored postojećeg tužbenog zahtjeva, a ukoliko ne bude usvojen, postavila alternativni zahtjev da se obaveže drugotuženi da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 70.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja. Osnovni sud je u smislu člana 190. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 4/77 do 35/91, i «Službeni glasnik», br. 17/93, 14/94 i 32/97) rješenjem odlučio da odbije ovaj apelanticin prijedlog, nakon što su prvotuženi i drugotuženi nisu pristali na preinačenje tužbe. U postupku je utvrđeno da je apelantica potpisivanjem ponomoći koja je ovjerena pred Osnovnim sudom pod brojem Ov.br.246/99 ovlastila drugotuženog da u njeno ime i za njen račun može preduzimati sve radnje u postupcima pred Osnovnim sudom i organima državne uprave, a koji se odnose na raspolaganje spornim nekretninama. Ovom punomoći, kako je nadalje utvrđeno u postupku, apelantica je naročito dala ovlaštenje da drugotuženi može izvršiti prodaju spornih nekretnina licu koje sam odredi, sa njim sačiniti kupoprodajni ugovor, primiti kupoprodajnu cijenu te preduzeti sve potrebne radnje radi prenosa vlasništva i posjeda na to lice u vlasničkim i posjedovnim knjigama. Apelantica je osporila valjanost punomoći jer u njoj nije bila navedena kupoprodajna cijena za sporne nekretnine koje je namjeravala prodati. Na temelju provedenih dokaza nesporno je utvrđeno da je apelantica imala namjeru da proda sporne nekretnine, da je u toj namjeri drugotuženog ovlastila za prodaju na temelju punomoći koje je bila valjana, jer ispunjava formu propisanu članom 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SR BiH», br 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 29/94 koji se u konkretnoj situaciji primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske), a u vezi sa članom 90. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96 i 39/03). Također je zaključeno da je drugotuženi preduzeo samo one poslove za čije je preduzimanje bio ovlašten. Osnovni sud je zaključio da je, s obzirom na navedeno, kao i činjenicu da je ugovor sačinjen u propisanoj formi u smislu člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan. Apelantica je protiv presude izjavila žalbu Okružnom sudu.

4. Okružni sud je presudom, broj Gž-2451/02 od 24. decembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Rev-439/05 od 6. juna 2006. godine, djelimično uvažio apelanticinu žalbu, i odluku o troškovima parničnog postupka ukinuo, dok je prevostepenu presudu u dijelu u kojem je zatražena ništavost upisa u katastarskom operatu kao i nalaganje promjene katastarskog stanja, ukinuo i tužbu odbacio. U dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za poništenje ugovora o prodaji i predaji u posjed spornih nekretnina prvostepena presuda je potvrđena. Okružni sud je u cijelosti prihvatio utvrđenje prvostepenog suda i zaključio je da su neosnovani žalbeni navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. U presudi Okružnog suda su ponovljeni zaključci koji su izneseni u prvostepenoj presudi, a u vezi sa apelanticinom namjerom da izvrši kupoprodaju i valjanost punomoći koju je dala drugotuženom, i zaključeno je da je pravilno prvostepeni sud odbio njen tužbeni zahtjev. U vezi sa žalbenim navodima u odnosu na odbijanje prvostepenog suda da udovolji apelanticinom zahtjevu za preinačenje tužbe u ovoj presudi je navedeno da je članom 191. Zakona o parničnom postupku propisano da je preinačenje tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Kako je u konkretnom slučaju došlo do objektivnog preinačenja tužbe i to kumulacijom tužbenih zahtjeva, sud je preinačenje mogao dozvoliti, pa čak i uprokos protivljenju tuženih, ukoliko smatra da bi to bilo cjelishodno za konačno rješenje odnosa među stranakama a u skladu sa članom 190. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je zaključio da, s obzirom da je preinačenje učinjeno na zadnjem ročištu i da je prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev širi u pogledu aktivne legitimacije, razlozi efikasnosti i ekonomičnosti postupka opravdavaju odbijanje preinačenja, uz činjenicu da ovaj apelanticin zahtjev može biti predmet posebne tužbe protiv drugotuženog. Vrhovni sud je zaključio da je presuda Okružnog suda bila pravilna, pri čemu je naglašeno da je neosnovan revizioni navod da punomoć kojom je apelantica ovlastila drugotuženog na kupoprodaju nije bila pravno valjana jer nije sadržavala visinu kupoprodajne cijene, imajući u vidu da je punomoć sadržavala sve elemente koji su propisani relevantnim odredbama zakona koji su citirani i u nižestepenim presudama. Vrhovni sud je zaključio da se može smatrati da je davanjem ovlaštenja za zastupanje pri zaključenju kupoprodajnog ugovora apelantica pristala na cijenu koju drugotuženi postigne prodajom nekretnina, što slijedi iz okolnosti konkretnog slučaja, jer apelantica tokom postupka nije ni prigovarala visini postignute cijene.

5. Apelantica je navela da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da su redovni sudovi pogrešno primjenili čl. 190 i 191. Zakona o parničnom postupku u odnosu na njen zahtjev za preinačenje tužbe jer bi, po njenom mišljenju takvo preinačenje doprinijelo razriješenju spornog odnosa i ekonomičnosti postupka, jer se u postupku utvrđivalo cjelokupno činjenično stanje u vezi sa zaključenjem kupoprodajnog ugovora, sastavljenjem i potpisivanjem punomoći i isplatom kupoprodajne cijene i bilo je osnova za preinaku tužbe. Apelantica je navela da je došlo do pogrešne primjene i odredba Zakona o obligacionim odnosima jer je iz činjeničnog stanja proizilazilo da je drugotuženi postupao prevarno u pogledu unošenja bitnih elemanata u ugovor, sam je utvrdio kupoprodajnu cijenu i prisvojio je, mada se sa apelanticom nije o tome dogovarao. Za apelanticu je neprihvatljiv stav da punomoć koju je dala drugotuženom zadovoljava propisanu formu jer u njoj nije bila sadržana kupoprodajna cijena koju bi apelantica kao prodavac odredila.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantica je ukazala na navodno pogrešnu primjenu ralevantnih zakonskih odredaba u vezi sa odbijanjen njenog zahtjeva za preinačenje tužbe i utvrđivanja valjanosti punomoći koju je dala drugotuženom za prodaju spornih nekretnina. U vezi sa ovim apelanticinim navodima, Ustavni sud ukazuje na svoj stav da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). U apelanticinom slučaju redovni sudovi sve tri instance su dali razložna obrazloženja svojih odluka, nakon provedenog temeljitog dokaznog postupka pred Osnovnim sudom. Redovni sudovi su koristili svoju diskreciju prilikom donošenja odluke u vezi sa apelanticinim preinačenjenjem tužbe, a što je sadržano u čl. 190 i 191. Zakona o parničnom postupku, u čemu Ustavni sud nije utvrdio proizvoljno postupanje. Također, redovni sudovi su dali detaljna obrazloženja svojih zaključaka u vezi sa meritumom spora i ni u tom pogledu Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Apelantica je u suštini nezadovoljna ishodom postupka, a to nezadovoljstvo ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2839/06 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio