Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-744/08 (M. G.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
- Pravično suđenje - razuman rok
- Lišavanje slobode
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Hitno privođenje nadležnoj sudskoj vlasti
- Zahtjev za puštanje iz pritvora
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-744/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-744/08, rješavajući apelaciju
Mileta Govedarice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Govedarice, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Kž-08-000 035 od 28. februara 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Kv-08-000 007 od 19. februara 2008. godine, u odnosu na član II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. stav 1. tač. c.) i e.) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Govedarice, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-
0-Kž-08-000 035 od 28. februara 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Kv-08-000 007 od 19. februara 2008. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Govedarica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa, Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnio je 4. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-08-000 035 od 28. februara 2008. godine i Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Kv-08-000 007 od 19. februara 2008. godine. Apelant je također tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti da se smjesti u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. Apelant je dostavio dopunu apelacije12, 13. i 24. marta 2008. godine.
2. Okružni sud je, postupajući po prijedlogu Okružnog tužilaštva Trebinje, za određivanje pritvora, broj Kt-492/05 od 23. novembra 2006 godine, donio Rješenje broj 015-0-Kpp-06-000-043 od 24. novembra 2006. godine, kojim je apelantu odredio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i odredio pritvor iz razloga propisanih članom 189. stav 1. tačka g.) Zakona o Krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni Glasnik Republike Srpske“, broj 50/03, u daljnjem tekstu: ZKP RS) koji teče od 23. novembra 2006. godine i može trajati najduže mjesec dana. Cijeneći razloge za određivanje pritvora, sudija za predhodni postupak Okružnog suda je našao da je prijedlog Okružnog tužilaštva opravdan, s obzirom da svi prikupljeni dokazi potvrđuju osnovanost sumnje da je apelant počinio više radnji izvršenja krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, kao i da mu se stavlja na teret fizičko zlostavljanje i silovanje te usmrćivanje dvoje zatvorenih civila, što ukazuje kako na teške posljedice ovog djela a i sam način izvršenja djela ukazuje na povećanu društvenu opasnost učinioca te kod objektivnog posmatrača utvrđuju neophodnost određivanja pritvora zbog sigurnosi građana. Također, sudija za predhodni postupak je istakao da je ispunjena i objektivna komponenta koja se traži uz ovaj razlog za određivanje pritvora jer se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna.
3. Apelantu je pritvor produžavan a u skladu sa članom 192. ZKP RS a nakon što je optužnica Okružnog tužilaštva broj Kt-491/05 od 21. jula 2007. godine, potvrđena 21. maja 2007. godine, Okružni sud je Rješenjem, broj 015-0-Kv-07-000 020 od 22. maja 2007. godine, pritvor produžio. Po navedenom rješenju pritvor apelantu može trajati do izricanja presude a najduže dvije godine nakon potvrđivanja optužnice, a ako za to vrijeme ne bude izrečena prvostepena presuda, prtivor će se ukinuti i apelant pustiti na slobodu.
4. Kontrola opravdanosti pritvora vršena je po isteku dva mjeseca od donošenja rješenja Okružnog suda broj 015-0-Kv-07-000 020 od 22. maja 2007. godine, na osnovu odredbe člana 194. stav 1 ZKP RS.
5. Osporenim Rješenjem Okružnog suda, broj 015-0-Kv-08-000 007 od 19. februara 2008. godine, utvrđuje se da i dalje postoji opravdanost pritvora, produženog nakon potvrđivanja optužnice.
6. U obrazloženju rješenja, Okružni sud navodi da je posljednje rješenje o kontroli pritvora doneseno 18. decembra 2007. godine i da je pritvor produžen iz razloga predviđenih u odredbi člana 189. stav 1. tačka g.) ZKP RS. U navedenom rješenju, ističe dalje sud, istaknuto je:» da okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, njegove radnje i posljedice, a što proizilazi iz činjeničnog opisa u optužnici, ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršioca, usljed čega je produženje pritvora neophodno radi sigurnosti građana. Kada se navedne okolnosti koje prate način izvršenja djela i posljedice djela posmatraju u međusobnoj povezanosti, onda su to činjenice koje objektivno posmatrano izazivaju kod građana osjećaj o ugroženoj sigurnosti zbog boravka na slobodi izvršioca djela. Tu, svakako, treba imati u vidu i činjenicu da je djelo počinjeno u kraju u kome sada žive lica bošnjačke nacionalnnosti kao povratnici». Vršeći kontrolu opravdanosti pritvora Okružni sud nalazi da od dana donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora nije usljedila promjena okolnosti ili činjenica koje bi uticale na izmjenu zaključka o opravdanosti pritvora. Kod ovakvog utvrđenja, nastavlja dalje sud, kao i kod činjenice da se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, ispunjeni su zakonski uslovi za dalje zadržavanje apelanta u pritvoru po osnovu koji predviđa odredba člana 189. stav 1. tačka g.) ZKP RS. Na kraju sud ističe da prema spisu predmeta proizilazi da je taj sud donio naredbu 11. januara 2008. godine, za sprovođenje apelanta u Psihijatrijsku kliniku Sokolac radi liječenja, međutim potreba za liječenjem nije razlog za ukidanje pritvora, nego iz potrebe za liječenjem proizilazi pravo apelanta da mu se u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi ukaže zdravstvena zaštita i potrebno liječenje.
7. Vrhovni sud je, osporenim Rješenjem broj: 118-0-Kž-08-000-035 od 28. februara 2008. godine, žalbu apelanta izjavljenu protiv Rješenja o produženju pritvora, broj 015-0-Kv-08-000 007 od 19. februara 2008. godine, odbio kao neosnovanu. Po ocijeni ovoga suda ne mogu se prihvatiti osnovanim prigovori žalbe kojim se osporava pravilnost zaključka sadržanog u pobijanom rješenju o neophodnosti produženja pritvora iz razloga sigurnosti građana, jer način izvršenja djela i okolnosti pod kojima je prema opisu radnje izvršenja iz potvrđene optužnice djelo počinjeno, ukazuje na opravdanost utvrđenja iz pobijanog rješenja. Dalje sud ističe da nije došlo do promjene okolnosti koje bi uticale na izmjenu zaključka o opravdanosti pritvora prema apelantu, a o tome je pobijano rješenje dalo iscrpnu argumentaciju, koju kao ispravnu prihvata i taj sud. Ovaj sud također navodi da su tvrdnje apelanta da je došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja i da to zahtjeva potrebu bolničkog liječenja neosnovane, jer iz dopisa Kliničkog centra Istočno Sarajevo-Psihijatrijska klinika Sokolac broj 03-687/08 od 25. februara 2008. godine, upućenog Okružnom sudu, proizilazi da je stanje mentalnog zdravlja apelanta iscrpno sagledano tokom psihijatrijskog liječenja te su date preporuke da se liječenje može provoditi u pritvorskoj jedinici. Na kraju Vrhovni sud navodi da činjenice koje se iznose u žalbi a odnose se na zdravstveno stanje apelanta sud ispituje samo u dijelu u kojem bi one mogle uticati na postojanje pritvorskih razloga, a one u ovom slučaju nemaju takav značaj, jer pritvorski razlog iz člana 189 stav 1. tačka g.) ZKP RS na osnovu kojeg je pritvor produžen nakon potvrđivanj optužnice i dalje egzistira. Pozivajući se na odredbu člana 328. stav 3. ZKP RS sud je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu.
8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tač. c.) i e.) i st. 3. i 4. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant povredu prava da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni vidi u nepreduzimanju potrebnih mjera na zdravstvenom liječenju u odgovarajućoj ustanovi, što je dovelo do teških patnji kako mentalnih tako i fizičkih. Navodi da mu je utvrđena dijagnoza poremećaja i razgradnje ličnosti, hroničnog alkoholizma i dr. a da je sudski vještak Dr. Gospava Crnogorčić, na osnovu medicinske dokumentacije našla da mu je potrebno liječenje zbog ozbiljnih komplikacija, te da u zatvoru nema uslova za liječenje. Apelant ističe da je pismenim zahtjevom od 20. novembra 2007. godine od Okružnog suda tražio da se uputi na liječenje ali je tek po dobijanju pismenog nalaza vještaka Gospave Crnogorčić od 11. januara 2008. godine, na glavnom pretresu obavješten da će se uputiti na liječenje u Psihijatrijsku kliniku na Sokocu, ali do toga nije došlo zbog navodne pojave tuberkoloze na navedenoj klinici. Nakon toga, ističe dalje apelant, pomenuti vještak »reterira i svojim dopisom od 23. januara 2008. godine navodi da se stanje pritvorenika bitno nije promjenilo u odnosu na predhodni nalaz, a potom da nema objektivnih apsolutnih indikacija za hitan prijem u zdravstvenu ustanovu». U odnosu na povredu pravo na slobodu i sigurnost ličnosti apelant navodi da je pritvor nezakonit i proizvoljan. Ističe da mu je pritvor određen petnest godina poslije izvršenja krivičnog djela, odnosno deset godina poslije postizanja mira u Bosni i Hercegovini i povrata izbjeglih muslimana u mjesto življenja-Gacko te da nije utvrđeno da jeu nekom slučaju ugrozio sigurnost bilo kog građanina ili nečiju imovinu. Dalje navodi da se zakonito lišenje slobode kada se radi o pritvaranju umobolnika smatra jedino ako je smješten u odgovarajućoj ustanovi a on se još uvijek nalazi u pritvoru. Također apelant povredu navedenog prava vidi i u tome što postupak traje već 16 mjeseci i primiče sa maksimali od 24 mjeseca, u kome je trebao biti okončan makar prvostepeni postupak a isti se nalazi tek u fazi početka iznošenja dokaza odbrane. Smatra da sudovi u postupku razmatranja zakonitosti pritvaranja, nisu razmatrali mogučnost određivanja drugih blažih mjera obezbjeđivanja prisustva optuženog suđenju te u svemu navedenom vidi i povredu prava na pravično suđenje. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine odluku o određivanju pritvora te mu omogući da se brani i liječi na slobodi. Apelant je predložio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se smjesti u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu uz obrazloženje da će mu se u protivnom zdravlje pogoršati i život doći u opasnost. Također je predložio da se obaveže Republika Srpska da mu isplati kompenzaciju u iznosu od 30.000,00 KM zbog neupućivanja na medicinsku kliniku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
11. Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14.Pravila Ustavnog suda glasi:
2)„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
4)„Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...) (14). apelacija je preuranjena“.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
a) Zabrana mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne
13. Prije svega, Ustavni sud naglašava da je u svojoj praksi (vidi Odluku Ustavnog suda, broj AP-
81/04 od 28. januar 2005. godine) zauzeo stav da mučenje ili nehumano postupanje mora imati minimalan stupanj jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna i zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove tjelesne i psihičke posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. siječnja 1978. godine, serija A broj 25., strana 65. stavak 162.). Osim toga, Ustavni sud naglašava i da određena razina patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi Odluku bivšeg Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske), kao i da podnositelj apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi Odluku Ombudsmana za ljudska prava, predmet borj 331/97, R.G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvješća od 6. travnja 1998. godine, stavak 109.).
14. U konkretnom slučaju apelant navodi da je nepreduzimanje potrebnih mjera na zdravstvenom liječenju u odgovarajućoj ustanovi, dovelo do teških patnji kako mentalnih tako i fizičkih. Uvidom u spise predmeta i dokumentaciju dostavljenu uz apelaciju Ustavni sud primjećuje da je apelant za vrijeme trajanja pritvora u dva navrata (od 15. marta 2007. godine do 17. aprila 2007. godine i od 31. jula 2007. godine do 7. septembra 2007. godine) upučivan na liječenje u Psihijatrijsku kliniku Sokolac. Također Ustavni sud primjećuje da je zatvorski ljekar izdao uputnicu za liječenje apelanta u Psihijatrijskoj klinici Sokolac 11. januara 2008 godine i da je Okružni sud isti dan donio naredbu za sprovođenje apelanta u navedenu kliniku radi liječenja, međutim do hospitalizacije apelanta nije došlo jer se u navedenoj ustanovi pojavila epidemija tuberkoloze. Nadalje, iz dopisa stalnog sudskog vještaka Gospave Crnogorac od 23. januara 2008. godine, kao i dopisa Kliničkog centra Istočno Sarajevo-Psihijatrijska klinika Sokolac od 25. februara 2008. godine, proizilazi da je stanje mentalnog zdravlja apelanta iscrpno sagledano, da nema bitnijeg pogoršanja njegovog somatskog i psihičkog zdravlja te nema objektivno apsolutnih indikacija za hitan prijem u bilo koju zdravstvenu ustanovu, te su date preporuke da se liječenje može provoditi u pritvorskoj jedinici. Dakle, iz navedenog proizilazi da se zdravstveni tretman prema apelantu obavljao kontinuirano, u skladu sa zakonskim odredbama i medicinskom etikom i praksom o čemu se redovno obavještavao Okružni sud kao i branilac apelanta a upučivanje apelanta u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu odloženo je iz objektivnih razloga (pojava epidemije tuberkoloze) a radi zaštite apelantovog zdravlja.
15. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na zabranu mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
b) Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
16. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP RS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
17. Nesporno je da je u ovom slučaju pritvor određen na temelju odredaba ZKP RS, člana 189. stav 1. tačka g) kojim je propisano da se pritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo. Tačkom g) citiranog člana propisano je da se pritvor može odrediti ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana i imovine.
18. U konkretnom slučaju, a na osnovu člana 194. stav 1 ZKP RS prema kojem je opisana obaveza kontrole opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od od donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora, Okružni sud je osporenim rješenjem koje je potvrdio Vrhovni sud, utvrdio da i dalje postoji opravdanost pritvora, produženog nakon potvrđivanja optužnice. Obrazlažući rješenje sud je naveo da od dana donošenja posljednjeg rješenja o produženju pritvora nije uslijedila promjena okolnosti ili činjenice koje bi uticale na izmjenu zaključka o opravdanosti pritvora. Kod takvog utvrđenja i kod činjenice da se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godine i teža, ispuunjeni su zakonski uslovi za dalje zadržavanje apelanta u pritvoru po osnovu koji predviđa odredba iz člana 189. stav 1. tačka g.) ZKP RS. Vrhovni sud je također cijenio navode apelanta da je došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja i da to zahtjeva potrebu bolničkog liječenja te u tom pravcu naveo da iz dopisa Kliničkog centra Istočno Sarajevo- Psihijatrijska klinika Sokolac od 25. februara 2008. godine a koji je upućen Okružnom sudu, proizilazi da je stanje mentalnog zdravlja apelanta iscrno sagledano tokom psihijatrijskog liječenja te date preporuke da se liječenje može provoditi i u pritvorskoj jedinici. Konačno, sud je istakao da se činjenice koje se odnose na zdravstveno stanje apelanta ispituje samo u dijelu u kojem bi mogle uticati na postojanje pritvorskih razloga a one u konkretnom slučaju nemaju takav značaj jer pritvorski razlozi iz člana 189. stav 1. tačka g.) ZKP RS za koji je pritvor produžen nakon potvrđivanj optužnice i dalje egzistira.
19. Dakle, za sve razloge koje je propisao citirani član ZKP RS, sud je prilikom kontrole pritvora detaljno i jasno obrazložio. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o produženju pritvora protiv apelanta o kojem je odlučeno u postupku propisanim zakonom, kada postoji osnovana sumnja da je izvršio krivično djelo, kako to propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, na osnovu razloga koji su navedeni u osporenim rješenjima. To znači da u odluci o produženju pritvora apelantu nije bilo proizvoljnosti, jer je pritvor produžen u u postupku kontrole pritvora jer i dalje postoji opravdanost pritvora iz razloga predviđenih u članu 189. stav 1. tačka g) ZKP RS. Ovakva situacija nije inkompatibilna sa članom 5. stav1. tačka c.) Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže određivanje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinilo krivično djelo, i ako se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a usljed načina činjenja i posljedica krivičnog djela ugroženo je zdravlje, sigurnost i imovina građana.
20. U odnosu na navode apelanta da je u njegovom slučaju došlo do povrede člana 5. stav 1. tačka e.) Evropske konvencije jer se radi pritvaranju umobolnika koji nije smješten u zdravstvenu ustanovu, Ustavni sud napominje da je svrha navedenog člana Evropske konvencije «lišavanje slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih osoba, alkoholiča ili narkomana ili skitnica». Ustavni sud konstatira da apelanti, osim paušalnog navođenja povrede ovog prava, nije dao niti jedan navod niti dokaz koji bi na bilo koji način upućivao na zaključak da se u konkretnom slučaju radi o «pritvaranje mentalno oboljelih osoba, alkoholiča ili narkomana ili skitnica» odnosno da je navedena povreda u ovom postupku bila moguća. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tač. c) i e.) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
21. Navodi apelanta da je povrijeđen član 5. stav 3. Evropske konvencije, jer «mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja», su također neosnovani. Naime, Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 5. stav 3. Evropske konvencije da spriječi da pojedinci budu samovoljno lišeni slobode i da osigura da period nakon pritvora bude što je moguće kraći (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schiesser protiv Švicarske, presuda od 4. decembra 1979. godine, Serija A br. 34).
22. Evropski sud za ljudska prava u tom je smislu, u presudi W. protiv Švicarske od 26. novembra 1992. godine, izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora zavisna od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos prezumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
23. Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti.
24. Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredili i produžavali organi sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast».
25. Ustavni sud nalazi da je Okružni sud ispitao opravdanost produženja pritvora, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, i detaljno obrazložio razloge zbog kojih smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju produženje pritvora. Ustavni sud nalazi da je i Vrhovni sud, ispitujući zakonitost produženja pritvora, dao ocjenu o neophodnosti ove mjere i dao razloge u pogledu žalbenih navoda apelanata u odnosu na produženje pritvora. Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen rješenjem Okružnog suda od 24. novembra 2006. godine a da je nakon što je optužnica potvrđena, produžen rješenjem Okružnog suda od 22. maja 2007. godine. Nakon toga u skladu sa članom 194. stav 1 ZKP RS kontrola opravdanosti pritvora je vršena svaka dva mjeseca da bi konačno Okružni sud osporenim rješenjem od 19. februara 2008. godine, utvrdio da i dalje postoji opravdanost pritvora a imajući u vidu da se radi o veoma složenom slučaju u pogledu prirode krivičnog djela, te da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana i imovine. Ustavni sud ne smatra period od jedne godine i četiri mjeseca koliko traje pritvor apelanata nerazumnim, u pogledu dužine držanja apelanata u pritvoru Okružnog zatvora u Trebinju.
26. Ustavni sud podsjeća na zaključak Evropskog suda za ljudska prava prema kojem osobe koje se nalaze u pritvoru imaju pravo na «posebnu ažurnost» nadležnih organa u vođenju sudskoga postupka (vidi, Evropski sud, Tomasi protiv Francuske, presuda od 27. augusta 1992. godine, 241-A, stav 84. i Abdoella protiv Nizozemske od 25. novembra 1992. godine). Ustavni sud nalazi da se, s obzirom na prirodu krivičnog djela, kao i složenost i obimnost predmeta ne može zaključiti da organi odugovlače postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da se produženje pritvora apelantu osporenim rješenjem, u okolnostima ovog slučaja, ne može pripisati neažurnosti sudskih organa.
27. Ustavni sud smatra da redovni sudovi relevantne odredbe ZKP RS nisu proizvoljno i nepravično primijenio na štetu apelanta, a Okružni sud je dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku koju je prihvatilo i Vrhovni sud. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se pozivaju na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3. Evropske konvencije.
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.Član 5. stav 4. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.[...]»
29. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantuje pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža krucijalne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o «lišavanju slobode». Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu osoba lišena slobode i garatnuje licu lišenom slobode da mora imati pristup «sudu» da bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišenja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elementi obaveze iz odredbe člana 5. stav 4. Evropske konvencije je da nadzor mora vršiti sud, da je provedena usmena rasprava uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, da se razmatra zakonitost pritvora u najširem smislu i da se takvo preispitivanje desi što je moguće prije. Dakle, nadzor nad zakonitošću lišenja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti «klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države» (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A broj 114, stav 61.). Međutim, to mora biti tijelo koje ima «sudski karakter». Da bi imalo «sudski karakter» to tijelo mora biti «nezavisno od izvršne vlasti i strana u postupku» (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A broj 12, stav 76. i 77.), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovo tijelo mora, također, pružiti «proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode», a koje nisu «značajno manje» od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica.
30. Primjenjujući ove standarde na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da apelant ne nude nikakve dokaze i argumente da sud koji je odlučivao o produženju pritvora ili o žalbi protiv odluke o pritvoru nije «sud» u smislu navedenih standarda. Naime, apelant se samo žali da odluka o žalbi nije donesena u razumnom roku, međutim Ustavni sud primjećuje da je odluku o žalbi Vrhovni sud donio u roku od devet dana od dana donošenja prvostepene odluke, što ispunjava zahtjev da se zakonitost pritvora preispita «u kratkom roku», odnosno da odluka bude donesena brzo.
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant imao i koristio pravo da odluku o pritvoru preispitaju pred sudom na način na koji to zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanic)Pravo na pravično suđenje
32. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je lišen slobode i nepotrebno i nepravilno zadržan u pritvoru. U vezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud podjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).
33. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već je samo doneseno procesno rješenje kojim je produžen pritvor protiv apelanta. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni.
34. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
36. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović