Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-793/06 (E. H. i dr)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-793/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-793/06, rješavajući apelaciju Ermine Hošo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ermine Hošo, Šemse Salkić, Jasmine Pirija, Ramiza Raščića, Behudina Šovšića, Emine Borovac, Aide Kanlić i Fikrete Terović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Goražde, broj 005-0-Gž-06-000 007 od 9. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermine Tiro, Selime Kadić, Dževade Hasanefendić, Elvedine Hadžić, Sadete Velić, Nisvete Subašić, Zejnila Čole, Ramize Žuga, Medine Karabegović, Envere Dervišević, Munevere Hendo, Sejde Čolo, Šefika Terovića, Mujesire Tvrtković, Senade Horo, Indire Hammami, Zize Šuman i Lejle Srna podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Goražde, broj 005-0-Gž-06-000 007 od 9. februara 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ermina Hošo i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Goražda, koje zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su, 10. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Goražde (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 005-0-Gž-06-000 007 od 9. februara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-507/04 od 24. novembra 2005. godine, djelimično je udovoljeno tužbenim zahtjevima apelanata protiv Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelanti su uposlenici Općinskog suda Goražde, Općinskog suda za prekršaje Goražde, Kantonalnog suda Goražde i Kantonalnog tužilaštva Goražde. Svi tužbeni zahtjevi apelanata odnosili su se na razliku primljenih iznosa prema Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta, na ime plata, naknada za korištenje godišnjeg odmora i naknade za topli obrok i uvećanih iznosa koje bi primili prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) za 2000, 2001, 2002, 2003. i 2004. godinu. Pojedinačno apelantima su dodjeljeni sljedeći iznosi: Emini Hošo 8.696,25 KM., Nermini Tiro 12.116,71 KM, Selimi Kadić 11.652,71 KM, Dževadi Hasanefendić 10.287,13 KM, Elvedini Hadžić 12.027,13 KM, Šemsi Sakić 9.182,69 KM, Sadeti Velić 10.839,13 KM, Nisveti Subašić 10.904,29 KM, Ramizi Žuga 18,728,71 KM, Jasmini Pirija 5.539,19 KM, Ramizu Raščiću 9.992,35 KM, Zejnilu Čoli 14.928,37 KM, Behudinu Šovšiću 7.329,44 KM, Medini Karamehmedović 10.871,05 KM, Enveri Dervišević 10.647,13 KM, Muneveri Hendo 18.873,55 KM, Sejdi Čolo 18.477,43 KM, Šefiku Teroviću 12.740,71 KM, Mujesiri Tvrtković 12.844,81 KM, Emini Borovac 8.668,75 KM, Senadi Horo 10.957,39 KM, Indiri Hammami 11.359,39 KM, Zizi Šuman 18.326,13 KM, Aidi Kanlić 8.233,43 KM, Lejli Srna 12.546,55 KM i Fikreti Terović 3.404,81 KM. Iznosi iznad dosuđenih, kao višak u pojedinačnim tužbenim zahtjevima apelanata, odbijeni su kao neosnovani.
3. U obrazloženju Presude Općinski sud navodi da su svi apelanti radnici organa uprave tuženog i da se na njih povodom prava iz radnih odnosa imaju primjeniti odredbe Kolektivnog ugovora od 11. aprila 2000. godine zaključenog između Samostalnog sindikata kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH). Osnov za ovakav zaključak Općinski sud je utvrdio tumačenjem odredbi Zakona o radu po kojem se u smislu člana 7. na sva prava, obaveze i odgovornosti koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju opšti propisi o radu i kolektivni ugovori. Nadalje, Općinski sud smatra da je tuženi davanjem saglasnosti na usaglašeni prijedlog kolektivnog ugovora od 11. aprila 2004. godine, za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, prihvatio ovaj ugovor i obaveze koje iz njega slijede. Naime, Odlukom Vlade tuženog, broj 02-8405-1536/98 od 29. septembra 1998. godine, utvrđeno je da je prihvaćen prijedlog posebnog Kolektivnog ugovora za organe FBiH. Istom odlukom, ovlašten je predsjednik vlade tuženog da sa Samostalnim sindikatom radnika društvenih organa FBiH zaključi poseban kolektivni ugovor za službenike i namještenike FBiH. Obzirom da je kolektivni ugovor javno objavljen i da tuženi nije ponudio dokaze za postojanje posebne procedure za utvrđivanje činjenice da tuženi nije sudjelovao u zaključenju ugovora, odnosno procedure istupanja tuženog iz ugovora, što bi bili mjerodavni dokazi da tuženi nije zaključio ugovor, Općinski sud je smatrao da tuženog obavezuju odredbe ugovora.
4. Protiv navedene Presude Općinskog suda tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom, broj 005-0-Gž-06-000 007 od 9. februara 2006. godine, usvojjio žalbu tuženog kao osnovanoj i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je Općinski sud na osnovu provedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio činjenice, ali da je u pogledu tih činjenica izveo nepravilan zaključak i pogrešno primjenio materijalni propis, polazeći od uvjerenja da apelantima kao uposlenicima tuženog pripada pravo na iznose koji predstavljaju razliku u platama, naknadama za godišnji odmor i topli obrok koje su primili na osnovu Pravilnika i iznosa koje bi primili da su primjenjene odredbe Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud smatra da je vlada tuženog Odlukom, broj 02-8405-1536/98 od 29. septembra 1998. godine, dala samo saglasnost na prijedlog teksta Kolektivnog ugovora, ali ne i saglasnost kojom je Vlada Federacije ovlaštena da u ime tuženog zaključi ugovor sa Samostalnim sindikatom kao predstavnikom službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Nadalje, Kantonalni sud ističe da je član 1. Kolektivnog ugovora, na koji se pozivaju apelanti, samo opšti član u kome je navedeno na koje organe se odnose odredbe samog ugovora, ali da se odredbe Kolektivnog ugovora odnose samo na one organe, ustanove, organizacije i institucije koji mu pristupe i prihvate ga kao takvog. U tom smislu je jasna odredba člana 73. samog Kolektivnog ugovora koja naglašava i pristupanje i prihvatanje odredbi Kolektivnog ugovora. U suprotnom, odnosno kada bi odredba člana 1. Kolektivnog ugovora bila osnov za zaključenje ugovora, onda odredba člana 73. Kolektivnog ugovora, zasnovana na odredbi člana 115. Zakona o radu, koji čl.111. do 121. reguliše kolektivne ugovore, ne bi uopšte ni bila ugrađena u Kolektivni ugovor. Sama radnja pristupanja ugovoru i zaključivanja ugovora, podrazumijeva potpisivanje takvog ugovora, a činjenicu pristupanja ili zaključivanja ugovora koju je tuženi osporavao, apelanti nisu dokazali niti su u tom pravcu predlagali provođenje dokaza. Tuženi nije bio u obavezi da dokazuje svoju tvrdnju o njegovom nepotpisivanju Kolektivnog ugovora, jer je to radnja propuštanja pristupanja ugovoru, a obaveza da dokaže suprotno je bila na strani apelanata. Stoga, Kantonalni sud smatra da se pismena saglasnost tuženog na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora po sadržaju i nužnoj proceduri za zaključivanje i pristupanje ugovoru ni na koji način ne može smatrati saglasnošću tuženog za pristupanje Kolektivnom ugovoru ili kao punomoć Vladi FBiH da u ime tuženog zaključi ugovor koji bi obavezivao njegove organe uprave, upravne ustanove, organizacije i institucije.
5. Nezadovoljna ishodom postupka pred Kantonalnim sudom, apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu u kojoj ponavljaju navode koje su iznosili tokom prvostepenog postupka i ukazuju da je u osporenoj Presudi Kantonalnog suda pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Tvrde da je davanje saglasnosti tuženog na prijedlog usaglašenog teksta Kolektivnog ugovora odlučna činjenica koju pogrešno tumači Kantonalni sud i da je takva saglasnost osnov za zaključenje ugovora i obaveze koje proizlaze iz njega, kao i saglasnost Vladi FBiH da zaključi ugovor sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Smatraju da su na osnovu osporene Presude Kantonalnog suda uskraćeni za prava koja im pripadaju Kolektivnim ugovorom sa čijim odredbama je tuženi bio dužan da uskladi svoja unutrašnja akta, pa su im na taj način povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju nezadovoljni presudama redovnih sudova apelanti osporavaju utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugerišu zaključke suprotne od onih za koje se opredjelio Kantonalni sud. Međutim, apelanti samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava i ne nude nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navode i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, u pogledu primjene materijalnog prava od strane Kantonalnog suda, Ustavni sud primjećuje da su odlučne činjenice i dokazi na kojima je Kantonalni sud zasnovao svoju odluku brižljivo cjenjeni i jasno obrazloženi. Nasuprot osporenoj presudi Kantonalnog suda apelanti osim sopstvenog, drugačijeg tumačenja pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka ne nude činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se pozivaju i stvarno moguće. Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje time što Kantonalni sud nije smatrao da je za primjenu materijalnog propisa, odnosno rješavanje pravnih pitanja, od značaja stav apelanata da je tuženi navodno prihvatio i zaključio Kolektivni ugovor tako što je, kako je utvrđeno u toku sudskog postupka, dao samo pismenu saglasnost na usaglašeni tekst prijedloga tog ugovora. Očigledno je pri tome, da, kako i konstatuje Kantonalni sud, apelanti nisu dokazali, niti predlagali dokaze u smislu dokazivanja činjenice da je tuženi nekom posebnom radnjom izvršio zaključivanje ili pristupanje Kolektivnom ugovoru kako je to predviđeno članom 73. samog Kolektivnog ugovora.
10. Nadalje, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud vrlo razložno, uvjerljivo i detaljno razjasnio odlučne činjenice, od kojih je zavisio ishod postupka o rješavanju tužbenih zahtjeva apelanata, odnosno da li je tuženi prihvatio i zaključio Kolektivni ugovor, da li je dao punomoć Vladi FBiH da u njegovo ime zaključi poseban Kolektivni ugovor sa Samostalnim sindikatom kao predstavnikom službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH i da li se odredbe Kolektivnog ugovora kao povoljnije od Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta odnose na apelante. U tom smislu, Kantonalni sud je citirajući Zakon o radu i odredbe Kolektivnog ugovora koje se odnose na zaključenje i pristupanje samom ugovoru izveo jasan zaključak da odredba člana 73. Kolektivnog ugovora zahjteva posebnu radnju pristupanja ugovoru i njegovom zaključivanju, a da je takva radnja u konkretnom slučaju izostala, odnosno da apelanti nisu dokazali takvu radnju tuženog, niti su u tom pravcu predlagali izvođenje dokaza. Stoga, samo potpisivanje saglasnosti sa usaglašenim tekstom prijedloga Kolektivnog ugovora koje je izvršio tuženi ne može predstavljati pristupanje ugovoru ili njegovom zaključivanju, niti kao davanje punomoći Vladi FBiH da u ime tuženog zaključuje poseban ugovor koji bi obavezivao tuženog. Dakle, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U pogledu ovih žalbenih navoda apelanata, Ustavni sud zapaža da se suština žalbenih navoda o kršenju prava na imovinu, takođe, odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
Dopustivost zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
13. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek( vidi Ustavnog suda, odluka broj U- 136/03 od 19. aprila 2004. godine). U slučaju da je revizija dopuštena, tada se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu.
14. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je osporenom Presudom, broj 005-0-Gž-06-000 007 od 9. februara 2006. godine, preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda i odbio tužbeni zahtjev apelanata. U prvostepenoj Presudi Općinskog suda i Presudi Kantonalnog suda, za pojedinačne tužbene zahtjeve sa kojima apelanti nisu uspjeli u sporu nakon pravosnažne Presude Kantonalnog suda, vrijednost veća od predviđenog limita od 10.000,00 KM, do kojeg se revizija u načelu ne može razmatrati, utvrđena je za sljedeće apelante: Nermina Tiro 12.116,71 KM, Selima Kadić 11.652,71 KM, Dževada Hasanefendić 10.287,13 KM, Elvedina Hadžić 12.027,13 KM, Sadeta Velić 10.839,13 KM, Nisveta Subašić 10.904,29 KM, Ramiza Žuga 18,728,71 KM, Zejnil Čolo 14.928,37 KM, Medina Karamehmedović 10.871,05 KM, Envera Dervišević 10.647,13 KM, Munevera Hendo 18.873,55 KM, Sejda Čolo 18.477,43 KM, Šefik Terović 12.740,71 KM, Mujesira Tvrtković 12.844,81 KM, Senada Horo 10.957,39 KM, Indirai Hammami 11.359,39 KM, Ziza Šuman 18.326,13 KM i Lejla Srna 12.546,55 KM. U smislu postojećih odredbi Zakona o parničnom postupku FBiH, u slučaju navedenih apelanata dopuštena je revizija protiv drugostepene presude. Apelanti su naznačili u apelaciji da nisu izjavili reviziju protiv presude Kantonalnog suda, što je potvrđeno i od strane Općinskog suda u Goraždu. Ovu Presudu apelanti su primili 15. februara 2006. godine, a kako ni nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, do 13. marta 2008. godine nisu izjavili reviziju, slijedi da su apelanti propustili da prije razmatranja apelacije, u zakonu predviđenom roku od 30 dana od dana prijema drugostepene presude, izjave reviziju u parničnom postupku.
15. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u odnosu na navedene apelante ne može razmatrati.
16. U odnosu na apelaciju apelanata koji po pravosnažnoj presudi Kantonalnog suda nisu uspjeli sa tužbenim zahtjevima nižim od 10.000 KM, do kojeg iznosa se revizija u načelu ne može razmatrati, utvrđeno je da su takve zahtjeve imali sljedeći apelanti: Emina Hošo 8.696,25 KM, Šemsa Sakić 9.182,69 KM, Jasmina Pirija 5.539,19 KM, Ramiz Raščić 9.992,35 KM, Behudin Šovšić 7.329,44 KM, Emina Borovac 8.668,75 KM, Aida Kanlić 8.233,43 KM i Fikreta Terović 3.404,81 KM.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović