Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3372/07 («Kalex» d.o.o. Vitez)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga · čl. 8
- Pravilnik o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga · čl. 8
- Ispravka pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga · čl. 8
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3372/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 3372/07, rješavajući apelaciju «Kalex» d.o.o. Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Kalex» d.o.o. Vitez podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine u predmetu broj U-
2901/03, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. «Kalex» d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, koga zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je, 14. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu broj U-
2901/03. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud do donošenja odluke o apelaciji obustavio od izvršenja Rješenje o dodatno utvrđenim poreskim obavezama, Porezne uprave - Središnji ured Sarajevo, Jedinica za kontrolu velikih obveznika Tuzla, broj 10/06-15-3308-1/02 od 7. marta 2003. godine i Rješenje Porezne uprave – Središnji ured Sarajevo, broj 10/06-15-3308-2/2002 od 11. aprila 2003. godine, a u cilju sprječavanja nastanka nesagledivih i nenadoknadivih štetnih posljedica.
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri, broj AP-3372/07 od 14. februara 2008. godine odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem Porezne uprave – Jedinica za kontrolu velikih obveznika Tuzla, broj 10/06-15-
3308-1/02 od 7. marta 2003. godine, apelantu je, kao poreznom obvezniku naloženo da izvrši uplatu dodatno utvrđenih poreskih obveza shodno Zakonu o porezu na promet proizvoda i usluga razvrstanih po nazivima proizvoda utvrđenih Zapisnikom o inspekcijskom nadzoru, broj 10/06-15-3308/2002 od 13. januara 2003. godine, i to u ukupnom iznosu od 2.498.878,90 KM.
4. Rješenjem Federalnog ministarstva finansija – Porezna uprava – Središnji ured Sarajevo, broj 10/06-15-3308-2/02 od 11. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog ministarstva finansija, broj 07-15-527/03 od 4. septembra 2003. godine, odbijena je žalba apelanta podnesena protiv rješenja prvostepenog organa od 7. marta 2003. godine, kao neosnovana.
5. Protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija, broj: 07-15-527/03 od 4. septembra 2003. godine, apelant je pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom, koji prema navodima apelacije nije okončan do dana podnošenja apelacije, niti nakon urgencija od 5. jula i 15. oktobra 2007. godine.
6. Vrhovni sud je, na zahtjev Ustavnog suda od 15. februara 2008. godine, dostavio 26. februara 2008. godine odgovor ovom sudu u kome je naveo da je upravni spor pokrenut po apelantovoj tužbi uzet u prioriteni rad i donesena odluka 10. januara 2008. godine, pod brojem U-
2901/03, koja je apelantu uručena 28. januara 2008. godine. Vrhovni sud je također naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
7. Vrhovni sud je uz odgovor na apelaciju dostavio i presudu tog suda, broj U-2901/03 od 10. januara 2008. godine, kojom je tužba apelanta protiv Rješenja Federalnog ministarstva finansija, broj 07-15-527/03 od 4. septembra 2003. godine uvažena, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen tuženom organu na ponovno rješavanje. Vrhovni sud je naložio tuženom organu da u ponovnom postupku apelantu omogući da učestvuje u istom, te da prezentira dokumentaciju koju nije bio u mogućnosi iz objektivnih razloga priložiti uz žalbu, a na osnovu koje će na vjerodostojan način utvrditi da li su ispunjeni uslovi predviđeni u članu 9. st. 2. i 3. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na promet proizvoda – člana 8. stav 1. («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 4/97, 6/97, 27/97, 17/00, 37/00, 46/01 i 28/02) u pogledu razloga zbog kojih je prodaja u konkretnoj upravnoj stvari uzeta kao promet sa krajnjim potrošačem, pa zavisno od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom zakonskih propisa donijeti novo rješenje po žalbi apelanta.
8. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku o tužbi od strane Vrhovnog suda povrijeđeno pravo pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se također žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer mu je izvršena blokada bankarskog računa i onemogućeno ostvarivanje profita, što je posljedica nezakonito provedenog upravnog postupka od strane navedenih poreskih organa, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je zatražio da Ustavni sud obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine, da mu zbog propusta koje su učinili njeni organi nadoknadi štetu u iznosu koji će odrediti Ustavni sud.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
10. U skladu sa praksom Ustavnog suda, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, smatra se da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja poreza na promet roba i usluga kako je to relevantnim zakonom propisano. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju apelant ne može pozvati na povredu prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku koji se tiče primjene poreskog zakonodavstva, osim u slučaju očigledne zloupotrebe tog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-547/03 od 26. avgusta 2004. godine). Naime, kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama» već o obavezama iz javnog prava, u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da se radi o zloupotrebi prava, slijedi da su ovi navodi apelanta o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku u ovom predmetnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U pogledu žalbenih navoda apelanta o povredi prava na djelotvorni pravni lijek, Ustavni sud smatra da je pozivanje apelanta na pravo na djelotvoran pravni lijek također ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, obzirom da član 13. Evropske konvencije, koja se prema Ustavu Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, propisuje da: [...]“Svako čija su prava i slobode priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima[...].“ Obzirom da je prethodno utvrđeno da je apelantovo pozivanje na pravo na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, isti se zaključak mora izvesti i u pogledu apelantovog pozivanja na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, obzirom da u konkretnom slučaju ne postoji „pravo zaštićeno konvencijom“, što je i uslov za primjenu navedenog člana (vidi Ustavni sud, neobjavljena dluka broj AP-267/06 od 14. marta 2006. godine).
12. U pogledu žalbenih navoda apelanta o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju, zaštićeno članom 14. Evropske konvencije, akcesorno pravo. Član 14. Evropske konvencije nije usmjerno protiv diskriminacije općenito, već samo protiv diskriminacije u odnosu na prava i slobode koje su garantirane Konvencijom. (vidi, odluka o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X. protiv Savezne Republike Njemačke, predstavka broj 8410/78, od 13. decembra 1979. godine, Odluke i izvještaji broj 18, str. 220). To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze u «opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994.godine, serija A broj 291-B, stav 22).
13. Ustavni sud primjećuje da apelant, osim što paušalno navodi da postoji «povreda prava i sloboda», nije naveo u vezi sa kojim od prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom smatra da je diskriminiran. Obzirom da se apelant nije pozvao na diskriminaciju u vezi sa nekim od ustavnih prava, Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U apelaciji apelant je dalje naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U vezi sa ovim žalbenim navodima apelanta, Ustavni sud podsjeća da je i ranije stao na stanovište da ne postoji povreda apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih obaveza imalo osnovu u zakonu, koji reguliše pitanja iz oblasti javnog prava, kao što je to i u konkretnom slučaju (vidi Ustavni sud, odluka broj U-27/01, od 28. septembra 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 8/02, tačka 29. i mutatis mutandis odluke o dopustivosti , br. AP-669/03 od 17. marta 2004. godine i AP-285/03 od 23. jula 2004. godine). Shodno tome, i ovi apelantovi navodi se moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović