Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1380/06 (I. F.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1380/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-1380/06, rješavajući apelaciju Ifeta Ferageta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ifeta Ferageta podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KPŽ-48/05 od 3. marta 2006. godine, i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KPV-15/05 od 28. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ifet Feraget (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 15. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj KPŽ-48/05 od 3. marta 2006. godine, i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj KPV-15/05 od 28. novembra 2005. godine.

2. Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine, broj KPV-04/05 od 5. septembra 2005. godine, apelant je u krivičnom predmetu protiv E.K. postavljen za branioca po službenoj dužnosti.

3. Apelant je, 23. novembra 2005. godine, dostavio sudu obračun nagrade i naknade troškova odbrane u iznosu od 11.550,00 KM, te je tražio i iznos od 1.155,00 KM na ime poreza na promet usluga.

4. Sud Bosne i Hercegovine donio je rješenje, broj KPV-15/05 od 28. novembra 2005. godine, kojim je apelantu na ime troškova branioca po službenoj dužnosti u predmetu protiv E.K. odredio naknadu u visini od 9.240,00 KM, a zahtjevu apelanta da mu se na ime poreza na promet usluga dodjeli iznos od 1.155,00 KM nije udovoljeno, sa obrazloženjem da isti nije predviđen Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.

5. Odlučujući o žalbi apelanta, Sud Bosne i Hercegovine donio je Rješenje, broj KPŽ-48/05 od 3. marta 2005. godine, kojim je žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepeno rješenje na način da je apelantu za zastupanje okrivljenog u krivičnom postupku određena naknada u iznosu od 10.230,00KM. U odnosu na zahtjev apelanta da mu se na ime poreza na promet usluga isplati iznos od 1.155,00 KM Sud Bosne i Hercegovine je potvrdio stav iz prvostepenog rješenja od 28. novembra 2005. godine.

6. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je Sud Bosne i Hercegovine pogrešno u odluci o naknadi troškova odbio zahtjev za naknadu troškova poreza na promet usluga, jer je članom 15. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 62/04) predviđena obaveza advokata da na izvršene usluge obračuna i porez. Naime advokat je poreski obveznik i plaća porez na usluge, ali taj porez je dužan da naplati od klijenta, a u konkretnom slučaju klijent je Sud Bosne i Hercegovine, jer je postavljen za branioca po službenoj dužnosti. Apelant navodi da je određivanje troškova advokata u okviru člana 6. Evropske konvencije, te je ovakvim postupanjem Sud Bosne i Hercegovine povrijedio njegovo pravo na fer suđenje. Takođe, apelant smatra da je odlukom suda povrijeđeno i apelantovo pravo na imovinu, jer je odlukom suda lišen svoje imovne, odnosno iznosa koji smatra da mu pripada. Apelant ističe da mu je u drugom slučaju Sud Bosne i Hercegovine na utvrđenu advokatsku naknadu dodjelio povećenje od 10% na ime poreza na promet.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud prvenstveno konstatira da je osporenim rješenjima, neovisno od činjenice da su donesena u krivičnom postupku, u stvari odlučivano o građanskom pravu apelanta koji kao advokat ima pravo da zahtijeva i da primi nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi s radom u skladu sa odredbama Odluke o naknadi troškova kaznenog postupka prema Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 44/05).

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, dalje, treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane Suda Bosne i Hercegovine, tj. u činjenici da sud nije apelantu na dosuđeni iznos za advokatske troškove dodjelio iznos od 10% na ime poreza na promet u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o porezu na promet. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

11. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji navodi da je Sud Bosne i Hercegovine pogrešno utvrdio da apelant nema pravo na naknadu na ime poreza na promet usluga. Apelant se pozvao na član 15. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, kojim je određeno «Porez na promet usluga plaća se na usluge koje se obavljaju uz naknadu.». Dakle, član 15. navedenog zakona određuje šta je predmet oporezivanja, a to je usluga koja se obavlja uz naknadu.

12. Sud Bosne i Hercegovine se prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanta da mu na ime poreza na promet usluga iznos dosuđenih advokatskih troškova poveća za 10% pozvao na odredbe Odluke o naknadi troškova kaznenog postupka prema Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine. Naime, Sud Bosne i Hercegovine je utvrdio da navedenom Odlukom nije predviđeno uvećanje nagrade braniocu za iznos koji je on, kao poreski obveznik, dužan platiti. Ustavni sud primjećuje da odredba člana 15. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga, na koju se apelant poziva, upućuje na obavezu plaćanja poreza na usluge koje se obavljaju uz naknadu. Članom 16. Zakona o porezu na promet proivoda i usluga je utvrđeno da je poreski obvaznik lice koje izvrši uslugu, što ne osporava ni apelant. Odluka o naknadi troškova kaznenog postupka prema Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ne predviđa uvećanje naknade advokatu za izvršene usluge u iznosu od 10% na ime poreza na promet. Prema tome, Ustavni sud u zaključku redovnih sudova da apelantu ne povaća dosuđena naknadu za 10% ne vidi nikakvu proizvoljnost.

13. Budući da Ustavni sud smatra da u predmetnoj apelaciji nema ništa što ukazuje da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanta niti dokumentacija predočena Ustavnom sudu ukazuju na povredu apelantovih ustavnih prava, to zaključuje da apelant nema «opravdan zahtijev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Apelant kršenje prava na imovinu nije posebno obrazložio, niti se konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1380/06 (I. F.) | Sudska praksa | Aktio