Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1549/06 ("Đug auto» d.o.o. Živinice)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1549/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1549/06, rješavajući apelaciju «Đug auto» d.o.o. Živinice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Đug auto» d.o.o. Živinice podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-927/04 od 26. januara 2006. godine, Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-128/03 od 10. juna 2004. godine, i Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Ps 306/01 od 22. januara 2003. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Đug auto» d.o.o. Živinice (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Velid Harčin, advokat iz Gračanice, podnio je, 30. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-927/04 od 26. januara 2006. godine, Presude Vrhovnog suda, broj Pž-128/03 od 10. juna 2004. godine, i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Ps 306/01 od 22. januara 2003. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj Ps 306/01 22. januara 2003. godine, apelant je obavezan da «Tehnometalu» Vrbovec, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 99.594,00 KM na ime glavnog duga za isporučenu robu, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. januara 2001. godine do isplate, i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve pod prijetnjom prinudnog izvšenja.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud nakon provedenog postupka zaključio da se u konkretnom slučaju radi o kupoprodajnom ugovoru, a ne o konsignacionoj prodaji ili ugovoru o posredovanju, kako je navodio apelant. Sud je iz provedenih dokaza zaključio da je apelant robu primio i uskladištio, nije prigovarao količini, kvalitetu i cijeni robe, niti je tražio koncignacionu kupnju, već je ove prigovore istakao prvi put u postupku. Sud se pozvao na odredbe člana 28. Zakona o obligacionim odnosima, u vezi sa voljom stranaka, a u vezi sa članom 39. (prihvatanje ponude) i utvrdio da ne postoji mana volje na stani apelanta u vezi sa ugovorom koji je htjeo da zaključi, te da u ovom poslu nema elemenata ugovora o posredovanju, zbog čega je donio presudu da je apelant dužan isplatiti tužitelju novac za primljenu robu sa zakonskom kamatom. Sud je u obrazloženju naveo razloge zašto nije prihvatio prijedlog apelanta da se sasluša svjedok J.H. i da se provede grafološko vještačenje.
4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu. Vrhovni sud je donio Presudu, broj Pž-
128/03 od 10. juna 2004. godine, kojom se žaba odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Sud je u obrazloženju naveo da je žalba neosnovana, jer iz činjenica predmeta proizilazi da se radi o ugovoru o prodaji, iz člana 454. Zakona o obligacijama. Takođe, sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da se radi o ugovoru o komisionu.
5. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu, broj Rev-
927/04 od 26. januara 2006. godine, kojom je revizija odbijena. Sud je naveo da je drugostepeni sud na utvrđene činjenice pravilno primjenio materijalno pravo, član 516. Zakona o obligacionim odnosima, kada je obavezao apelanta da tužitelju plati utuženi iznos zajedno sa zakonskim kamatama. Obzirom da među strankama nije sporno da apelant nije platio robu koju je primio, za koju je platio carinu i smjestio u svoj poslovni prostor, sud je našao da je pravilan zaključak da apelant treba, zbog docnje sa isplatom, da plati tužitelju robu i zakonske kamate.
6. Apelant se žali da je navedenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i porešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant se žali da je predsjednik vijeća koje je donijelo prvostepenu presudu bio pristrasan zbog zbog imovinskog spora u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu, u kojem su suprotne strane predsjednik vijeća i tetka zastupnika apelanta i u kojem postupku je navedeni sudija prijetio zastupniku apelanta. Apelant se žali da predsjednik vijeća nije prihvatio prijedloge apelanta u dokaznom postupku, kao i da nije pravilno vodio zapisnik i unosio izjave svjedoka, kao ni druge izvedene dokaze.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja od strane sudova i zbog pristrasnosti sudije.
10. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, Odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
11. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud utvrdio da su apelant i tužitelj zaključili ugovor o kupoprodaji, pozivajući se na odredbu iz člana 454. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je propisano da se ugovorom o prodaju prodavac obavezuje da kupcu preda stavr koju mu prodaje, tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno svojine, a kupac se obavezuje da prodavcu isplati cijenu i odredbu člana 516. kojom je određeno vrijeme i mjesto isplate, te je prvostepeni sud dao jasne razloge za takvo svoje odlučenje. Sud je takođe naveo zašto smatra da su se u postupcima apelanta i tužitelja stekli elementi ugovora o kupoprodaji, suprotno navodima apelanta da se radi o konsignacionoj prodaji ili komisionu. Vrhovni sud u odluci o žalbi i odluci o reviziji potvrdio je prvostepenu presudu. Dakle, sudovi su na tri instance razmatrali navode apelanata i našli da isti nisu osnovani.
12. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je tumačenje i primjena zakona od strane suda bila proizvoljna. Kantonalni i Vrhovni sud su za svoje odluke dali jasne razloge. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
13. U pogledu navoda apelanta koji se tiču pristrasnosti predsjednika sudskog vijeća koje je donijelo pobijano prvostepeno rješenje, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant je dostavio zapisnik sa rasprave u predmetu P 2429/01, u kojem se kao stranke pojavljuju na strani tužitelja predsjednik vijeća koje je donijelo prvostepenu presudu, a na strani tužene tetka zastupnika apelanta, zastupana po apelantovom zastupniku. Apelant navodi da se u ovom predmetu sudija obratio apelantovom zastupniku sa riječima „zapamtićeš ti mene“, te je izrečenu prijetnju realizovao kroz postupak koji apelant osporava pred Ustavnim sudom. Međutim, osim ovih navoda apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda, tj. predsjedavajućeg sudskog vijeća. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da je sud koji je odlučio u prvom stepenom postupku bio pristrasan. Ustavni sud primjećuje da je prvostepena odluka donijeta u vijeću trojice sudija. Osim toga, iz dostavljene dokumetacije, odluke kojom je odlučeno o žalbi apelanta protiv porvostepene presude i odluke o reviziji ne proističe da je apelant u toku postupka pred redovnim sudovima isticao nepristrasnost sudije, a što je mogao i trebao u skladu sa Zakonom o parničnim postupku. Sumnju u nepristrasnost sudije apelant prvi put ističe u postupku pred Ustavnim sudom.
14. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović