Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1617/06 (Z. G. i B. G.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1617/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-1617/06, rješavajući apelaciju Zejnil i Behajim Gostevčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zejnila i Behajima Gostevčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000085 od 20 aprila 2006. godine, i presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj K-24/05 od 12. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zejnil Gostevčić ( u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Glodnice, Općina Jablanica, i Behaijim Gostevčić (u daljnjem tekstu: drugoapelant), iz Trusine, Općina Konjic, koje zastupa Idriz Kamenica, advokat iz Sarajeva, podnijeli su, 2. juna 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000085 od 20 aprila 2006. godine, i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-24/05 od 12. decembra 2005. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora izrečene apelantima presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-06-000085 od 20 aprila 2006. godine, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je donio odluku, broj AP-1617/06 od 27. juna 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj K-24/05 od 12. decembra 2005. godine, prvoapelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo ubistvo u pokušaju iz člana 166 stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (« Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine broj 36/03, u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a drugoapelant krivično djelo napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti iz člana 359 stav 1 KZ FBiH.

4. Navedeno krivično djelo prvoapelant je izvršio tako što je, 7. oktobra 2004. godine, na parkingu ispred robne kuće u Buturović polju, Općina Konjic, nakon kraćeg raspravljanja sa Muratom Kavazovićem, oko dijelom zapriječenog prolaza nepravilno parkiranog teretnog vozila oštećenog, pucao u njega i prouzročio mu tešku tjelesnu povredu lijeve noge.

5. Navedeno krivično djelo drugoapelant je izvršio tako što je, 7. oktobra 2004. godine, na parkingu ispred robne kuće u Buturović polju, Općina Konjic, napao policajca PU Konjic Dragana Trlina zadavši mu dva udarca u predjelu slabina usljed čega je policajac zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu nagnječenja lijeve strane grudnog koša i krvni podljev u trbušnom zidu.

6. Zbog učinjenih krivičnih djela, prvoapelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i 6 mjeseci, a drugoapelantu kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci.

7. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-06-000085 od 20 aprila 2006. godine, žalba branitelja opuženih su djelimično uvažene i izrečene kazne zatvora smanjene: prvoapelantu na dvije godine, a drugoapelantu na 6 mjeseci.

8. Apelanti navode da im je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelanti vide u tome što su navodno povređena krivično-procesna prava apelanata obzirom na «jednakopravnost stranaka» u postupku i zajamčena minimalna prava optuženog u krivičnom postupku, što je dovelo do onemogućavanja prava na odbranu i pogrešnosti i nepotpunosti u utvrđivanju činjeničnog stanja na štetu apelanata, te konačno do osuđujuće presude. Kao rezultat svega toga, apelanti navode da se osporene presude zasnivaju na iskazu samo oštećenih, dok su drugi dokazi navodno u potpunosti zanemereni. Konkretno, u apelaciji se navodi da je prvoapelant postupao u nužnoj odbrani, a tu činjunicu sud nije uvažio. Ovakvim postupanjem sudova apelanti navode da nisu imali pravično suđenje jer u prvostepenoj presudi nisu navedene činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnih djela za koja su apelanti osuđeni, što je rezultiralo pogrešno utvrđenom krivičnopravnom odgovornošću apelanata. Osim toga i sama ocjena provedenih dokaza u toku krivičnog postupka se doima, kako se navodi u apelaciji, očigledno proizvoljnom i pristrasno i na štetu apelanata i njihove ravnopravnosti u postupku. Konačno, u prvostepenom i drugostepenom postupku nisu sa jednakom pažnjom ispitane i utvrđene kako činjenice koje terete apelante tako i one koje im idu u korist.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljni osporenim presudama, apelanti između ostalog osporavaju utvrđeno činjenično stanje, smatrajući da isto nije pravilno i potuno utvrđeno i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Povredu navedenih prava apelanti vide u tome što im navodno onemogućeno pravo na odbranu jer se osporene presude zasnivaju na iskazu samo oštećenih, dok su drugi dokazi navodno u potpunosti zanemereni, što je konačno rezultiralo povredom na «jednakopravnost stranaka» u postupku i zajamčenih minimalnih prava optuženih u krivičnom postupku odnosno povredom prava na pravično suđenje. Apelanti navode da nisu imali pravično suđenje jer u prvostepenoj presudi nisu navedene činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnih djela za koja su apelanti osuđeni, što je rezultiralo pogrešno utvrđenom krivičnopravnom odgovornošću apelanata. Takođe, prvoapelant je naveo da je, u konkretnom slučaju, postupao u nužnoj odbrani, a tu činjunicu sud nije uvažio.

12. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog prava ne predstavlja povredu ustavnih prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. Dalje, u pogledu prigovora da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na odbranu jer su dokazi koje su u toku krivičnog postupka nudili apelanti, nisu provedeni niti utvrđivani. U vezi sa ovim prigovorom Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981., OI 25, 240).

14. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju dokazni postupak proveden u skladu sa pravilima krivičnog postupka koji nalaže sa sam sud cjeni koje dokaze treba provesti, bez obzira koja strana u postupku ih predlaže. Iz člana 6. stav 3 d). Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02). U tom smislu, Ustavni sud zaključuje da apelanti ne nude argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Apelanti ničim nisu dokazali da im uskraćeno pravo na odbranu samo zbog činjenice da neki dokazi koji su oni predlagali nisu utvrđivani i izvođeni pred sudom pri čemu su redovni sudovi dali razumno obrazoženje zbog čega određeni prijedlozi odbrane nisu uzeti u razmatranje. Pored toga, to što nije prihvaćena argumentacija apelanta i njegovog branioca da se kod izvršenja krivičnog djela prvoapelanta radilo o nužnoj odbrani, ne znači da sud tu okolnost nije savjesno ispitao i utvrdio.

15. Pored toga, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelanti su, u toku cijelog postupka, imali branioce advokate, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka i vještaka kao iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave vještaka balističara i ostalih učesnika u postupku. Sud je primjenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. U konkretnom slučaju, nesporno je da je prvostepeni sud izveo dovoljan broj dokaza kojima je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost optuženog, a sam apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su relevantne činjenice proizvoljno utvrđene ili da je bilo proizvoljnosti u ocjeni dokaza, niti da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1617/06 (Z. G. i B. G.) | Sudska praksa | Aktio