Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1954/06 (V. M.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1954/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1954/06, rješavajući apelaciju Velimira Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Velimira Marića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Kž- 272/05 od 30. marta 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj K-298/05 od 20. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Velimir Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banja Luke, podnio je, 5. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-272/05 od 30. marta 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-298/05 od 20. maja 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj K-13/98 od 20. maja 1998. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Kž-205/98 od 10. decembra 1999. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo teško djelo protiv bezbjednosti saobraćaja iz člana 186. stav 4. u vezi sa članom 181. stav 3. Krivičnog zakona, i izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te vrijeme provjere od tri godine.

3. Rješenjem Osnovnog suda, broj Kv-360/02 od 30. decembra 2004. godine, dozvoljeno je ponavljanje krivičnog postupka u korist apelanta završenog pravosnažnom presudom Osnovnog suda, broj K-13/98 od 20. maja 1998. godine, i proveden je novi glavni pretres.

4. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu, broj K-298/05 od 20. maja 2005. godine, kojom je ostavljena na snazi presuda Osnovnog suda, broj K-13/98 od 20. maja 1998. godine, a kojom je apelantu, kako je već navedeno, izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te vrijeme provjere od tri godine. Navedena prvostepena presuda je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj Kž-272/05 od 30. marta 2006. godine. Apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka nastale u postupku ponavljanja i to vještačenja u iznosu od 350,00 KM te paušala u iznosu od 150,00 KM.

5. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu materijalnih dokaza i to zapisnika o uviđaju, crteža lica mjesta, fotodokumentacije, Statuta Općine Laktaši, kao i sveobuhvatnom analizom tri nalaza vještaka, bez potrebe njihovog usaglašavanja, a s obzirom da su se ista slagala u bitnoj konstataciji, zaključio da je jedini i osnovni uzrok udesa neprilagođena brzina kretanja vozila kojim je upravljao apelant prije saobraćajnog udesa. Sud je utvrdio da je prekoračenje brzine u odnosu na dozvoljenu za najmanje 12,7 km/h, koja je u kontekstu psihofizičkih i psihomotornih mogućnosti samog apelanta dovela do neadekvatne reakcije pa je skretanjem u lijevo van kolovoza oštećenu sustigao van kolovoza, a potom prouzrokovao smrtnu posljedicu. Sud je dalje konstatovao da neprilagođena brzina uslovima saobraćaja i stanju na putu ne podrazumijeva prilagođavanje saobraćajnim znacima, već objektivnom i faktičkom stanju na putu, konstatujući da je sam apelant istakao da je ovaj putni pravac dobro poznavao. Sud je dalje naveo da ni nakon izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja uz prihvatanje kao dokaza nalaza i mišljenja vještaka nije mogao zaključiti da su novi dokazi mogli opovrgnuti stanovište i zaključak suda u prvostepenoj Presudi, broj K-13/98 od 20. maja 1998. godine, nego su isti, štaviše, u kontekstu sa ostalim dokazima pojačali uvjerenje suda u ispravnost zaključka presude u postupku čije je ponavljanje zahtijevano. Sud je dalje konstatovao da u potpunosti prihvata obrazloženje dato u pravosnažnoj Presudi, broj K-13/98 od 20. maja 1998. godine, te da istu u cijelosti ostavlja na snazi u smislu člana 409. stav 3. Zakona o krivičnom postupku.

6. Presudom Okružnog suda, broj Kž-272/05 od 30. marta 2006. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i potvrđena Presuda Osnovnog suda, broj K-298/05 od 20. maja 2005. godine. U obrazloženju presude sud je naveo da je prvostepeni sud u svojoj presudi dao valjane razloge zašto ostavlja na snazi pravosnažnu Presudu Osnovnog suda, broj K-13/98 od 20. maja 1998. godine. Okružni sud je konstatovao da je Osnovni sud pravilno zaključio da su radnje apelanta u uzročnoj vezi sa nastupjelom posljedicom, a zbog neprilagođene brzine kretanja, te načina preticanja traktora. Sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u radnjama apelanta stiču obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, konstatujući da je sud cijenio i sam doprinos oštećene koji je obrazložio u pobijanoj presudi, kao i u ranije donesenim presudama. Sud je dalje naveo da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelanta da njegovo ponašanje nije dovelo do povrede odredaba Zakona o osnovama bezbjednosti u saobraćaju na putevima (u daljnjem tekstu: ZOBS), a što je suprotno činjeničnom stanju utvrđenom tokom prvostepenog postupka, jer je apelant upravljajući vozilom kršio odredbe o dozvoljenoj brzini, uslovnoj brzini i radnji preticanja što predstavlja povrede blanketnih propisa sadržanih u ZOBS-u kao zakonu lex spacialis.

7. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno izveli zaključak o odlučnim činjenicama, te nepravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe Krivičnog zakona i odredbe ZOBS. Apelant, također navodi da presuda Okružnog suda ne sadrži valjano obrazloženje, te da ne daje odgovor na žalbene navode.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da su redovni sudovi, shodno članu 287. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), dužni savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 15. ZKP, pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 30.).

12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je Osnovni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Osnovni sud je u svojoj presudi dao jasne razloge zašto ostavlja na snazi pravosnažnu Presudu tog suda, broj K-13/98 od 20. maja 1998. godine,. Nadalje, Sud je konstatovao da provodeći novi dokazni postupak novi dokazi koji su izvedeni u ponovnom postupku ničim nisu opovrgli stanovište i zaključak tog suda u Presudi, broj K-13/98 od 20. maja 1998. godine. Naime, prvostepeni sud je analizirajući sve izvedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio da je na osnovu nalaza tri vještaka zaključio da se apelant kretao brzinom najmanje 72,7 km/h prije samog udesa, te da se u ovoj činjenici nalazi vještaka puno ne razlikuju, te da u tom pravcu nije neophodno njihovo usaglašavanje. Sud je zaključio da je potpuno irelevantnim bilo kakvo stanovište vještaka vezano za pravno tumačenje određenih zakonskih propisa što je u isključivoj nadležnosti suda.

13. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, potvrđujući prvostepenu presudu, na jasan i prihvatljiv način obrazložio zašto je prihvatio prvostepenu presudu. Dodatni element pravičnog suđenja je i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, povreda prava na pravično suđenje, zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve žalbene navode, postoji na primjer: „kada obrazloženje potpuno nedostaje omogućeni pravni lijek će vjerovatno postati iluzoran“ (vidi Presudu Hadjianastassiou od 16. decembra 1992. godine serija A-252) ili „sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument“ (vidi presude Van de Hurk od 19. aprila 1994. godine serija A-288 i Ruiz Torija od 9. decembra 1994. godine serija A-303). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava «kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge“ (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani prigovori apelanata da Okružni sud nije odgovorio na sve žalbene razloge, te da je došlo do povrede prava na pravično suđenje jer presuda Okružnog suda sadrži sasvim dovoljno razloga i objašnjenja zašto se odbija žalba apelanata, te šta čini suštinske razloge na osnovu kojih je Okružni sud potvrdio presudu Osnovnog suda.

14. U vezi sa prigovorom u pogledu povrede materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud, u okviru svoje zakonom utvrđene nadležnosti, na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantno materijalno pravo, naglašavajući da je apelant kritične prilike na način na koji se kretao vozilom kršio odredbe o dozvoljenoj brzini, uslovnoj brzini i radnji preticanja što predstavlja povrede blanketnih propisa sadržanih u ZOBS kao zakonu «lex specialis».Ustavni sud smatra da nema elemenata nelogičnog tumačenja, nepravilne, niti proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su u konkretnom slučaju primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava. Ustavni sud konstatuje da je ocjena Okružnog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava od strane Osnovnog suda saglasna ocjeni Okružnog suda kako je to i vidljivo iz obrazloženja presude Okružnog suda. Također, Okružni sud je obrazlažući svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje na kojem temelji svoju pravnu ocjenu za primjenu materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1954/06 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio