Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2232/06 (V. J.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2232/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2232/06, rješavajući apelaciju Vesne Jukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vesne Jukić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-1329/05 od 23. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Jukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa odvjetnički ured Sesar-
Ćurić iz Mostara, podnjela je, 19. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-1329/05 od 23. maja 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 26. marta, 2. aprila i 10. decembra 2007. godine, te 24. januara 2008. godine.
2. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-235/02-I od 12. novembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-308/05 od 22. septembra 2005. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri, broj AP-2232/06 od 20. septembra 2006. godine, odbio zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.
4. Apelantica je dopunom apelacije od 2. aprila 2007. godine, ponovo zatražila donošenje privremene mjere navodeći da je dobila zaključak o izvršenju koje izvršenje će biti provedeneo 26. aprila 2007. godine njenim prinudnim iseljenjem iz stana. Ustavni sud nije ponovo rješavao apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere jer je novi zahtjev u suštini bio identičan onom o kojem je odlučeno odlukom od 20. septembra 2006. godine, tj. da se odloži izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda, broj P-235/02-I od 12. novembra 2004. godine.
5. Općinski sud je Presudom, broj P-235/02-I od 12. novembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-308/05 od 22. septembra 2005. godine, utvrdio da je apsolutno ništav ugovor o zamjeni stanova zaključen između Hazima Cokoje iz Mostara, umrlog supruga tužiteljice Hajrije Cokoja i Ivana Jukića iz Mostara, umrlog apelantičinog supruga, koji je imao za predmet zamjenu stanova koji se nalaze u Mostaru u ulici Franje Miličevića broj 23 (ranije ulica Petra Drapšina) površine 105 m2 na kojem je nosilac stanarskog prava bio Hazim Cokoja i stana u Mostaru u ulici Husnije Repca broj 7 površine 110 m2 na kojem je nosilac stanarskog prava bio Ivan Jukić.
6. Prvostepeni sud se u obrazloženju presude pozvao na odredbe člana 2a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojom odredbom je propisano da se odredbe navedenog zakona primjenjuju i na ugovor o zamjeni stanova, ako je zamjena izvršena u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine. Dalje se pozvao na odredbu člana 2a. stav 5. navedenog zakona kojom je predviđeno da je u slučaju spora o valjanosti ugovora o zamjeni teret dokazivanja na stranci koja tvrdi da je po osnovu ugovora o zamjeni pravo na stan stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Konstatovao je da je nesporna činjenica da je ugovor o zamjeni mogao biti potpisan od strane prednika parničnih stranaka prije drugog mjeseca 1996. godine zbog čega je apsolutno ništav, jer je protivan prinudnim propisima, te se stoga sud nije upuštao u razmatranje činjenice da li je tužiteljica prilikom zaključenja ugovora o zamjeni stana kao sunosilac stanarskog prava trebala isti potpisati. Stoga je sud zaključio da je ugovor o zamjeni stanova apsolutno ništav shodno članu 103. Zakona o obligacionim odnosima, te da ne stoji prigovor apelantice za zastarjelost podnošenja tužbe, s obzirom da je odredbama člana 110. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi.
7. U odnosu na prigovor apelantice u pogledu vrijednosti spora prvostepeni sud je naveo da su u vrijeme podnošenja tužbe vrijedile odredbe člana 34. stav 3. Zakona o parničnom postupku shodno kojim je tužena mogla najkasnije na pripremnom ročištu, a ako ono nije održano na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari, istaći prigovor određene visine vrijednosti spora od strane tužitelja. Međutim, apelantica je prigovor istakla tek u toku postupka tako da je shodno prednjim odredbama isti prigovor bio neblagovremen. Nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku sud je zakazao pripremno ročište 15. juna 2004. godine na kojem apelantica nije izričito tražila da se utvrdi vrijednost predmeta spora zbog neslaganja o određivanju vrijednosti spora od strane tužiteljice. Tek u završnom izlaganju nakon što su provedene sve faze postupka apelantica je istakla prigovor određene visine vrijednosti spora određene od strane tužiteljice. S obzirom da je odredbama člana 99. tačka 6. Zakona o parničnom postupku propisano da nakon izvođenja svih dokaza obe stranke imaju pravo da se obrate sudu sa završnim izlaganjem u kojem se rezimiraju pravni i činjenični aspekti predmeta, po mišljenju prvostepenog suda, prigovor apelantice istaknut u završnom izlaganju nije blagovremen.
8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka na koji sud pazi po službenoj dužnosti. Konstatovano je da su neosnovani navodi apelantičine žalbe o nedostatku legitimacije kako na strani tužiteljice tako i na strani apelantice, jer su i tužiteljica i apelantica sunositeljice stanarskog prava na stanovima koji su bili predmet zamjene, a na kojima su nosioci stanarskog prava bili supruzi stranaka koji su u međuvremenu umrli (član 19. Zakona o stambenim odnosima). Drugostepeni sud je našao da su neosnovani navodi žalbe o tome da je prvostepeni sud trebao uvažiti prigovor litispendencije navodeći da drugostepeni sud u cjelosti kao svoje prihvata razloge iz prvostepene presude u tom pravcu, te da ih stoga nije potrebno ponavljati.
9. Drugostepeni sud se pozvao na odredbe člana 13. Uredbe sa zakonskom snagom o napuštenim stanovima („Službeni list RBiH“, broj 6/92) kojom je propisano da se odredbe Zakona o stambenim odnosima o zamjeni stanova ne primjenjuju za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti. Dalje se pozvao na odredbu člana 2. stav 3. i 2a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima.
10. Drugostepeni sud je naveo da je i po mišljenju tog suda predmetni ugovor o zamjeni ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Istaknuto je da Zakon o stambenim odnosima ne predviđa da bračni drug kao nosilac stanarskog prava treba potpisati ugovor o zamjeni stanova, jer je na to ovlašten samo nosilac stanarskog prava u smislu odredbe člana 32. i 19. Zakona o stambenim odnosima. Utvrđeno je da je ugovor o zamjeni stanova zaključen protivno odredbi člana
13. Uredbe sa zakonskom snagom o napuštenim stanovima, a da su ništavi i ugovori o korištenju stana kojeg su stranke zaključile na zamjenskim stanovima dana 12. februara 1996. godine u smislu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Zbog toga je drugostepeni sud konstatovao da sporni ugovor nije u saglasnosti sa pravom željom ugovarača u normalnoj situaciji, što ga čini ništavim, a osim toga prednik apelantice i apelantica kao supružnici su morali biti svjesni razloga koji su naveli prednika tužiteljice za zaključenje takvog ugovora.
11. Također je utvrđeno da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio kao neblagovremen prigovor apelanta na označenu vrijednost spora, jer isti nije istaknut na pripremnom ročištu već u završnoj riječi na glavnoj raspravi. Pored toga, sud je zaključio i da je žalba apelantice i na rješenje o troškovima parničnog postupka neosnovana i da su parnični troškovi obračunati u skladu sa Advokatskom tarifom koja je važila u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji.
12. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom, broj Rev-1329/05 od 23. maja 2006. godine, odbio kao neosnovanu.
13. Po mišljenju Vrhovnog suda na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev. Istaknuto je da je neprihvatljivo stanovište apelantice, kako u odnosu na prigovore aktivne i pasivne legitimacije, tako i litispendencije, a koje ponavlja u reviziji, s obzirom da pogrešna primjena prava s tim u vezi ne postoji, što je drugostepeni sud pravilno zaključio osnovom datih razloga u prvostepenoj presudi koje je prihvatio i revizijski sud.
14. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 2. stav 3. i član 2a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Navedeno je da član 2a. u stavu 5. propisuje da je u slučaju spora o valjanosti ugovora o zamjeni teret dokazivanja na stranci koja tvrdi da je po osnovu ugovora o zamjeni pravo na stan stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Međutim, Vrhovni sud nalazi da pomenute pravno relevantne činjenice apelantica nije dokazala jer pravo na stan zasniva na ugovoru o zamjeni koji je njen prednik zaključio 1996. godine, dakle unutar perioda iz člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u odnosu na koji period važi prestanak svakog stanarskog prava, pa tako i osnovom ugovora o zamjeni što izričito propisuje odredba iz člana 2a. navedenog zakona, te se stanovište revizije o neprimjenjivosti navedenih normi ne može prihvatiti kao pravilno. Istaknuto je da nema dvojbe da su navedene zakonske odredbe prinudnog karatera jer se istim realizuje provedba Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kojim je raseljenim i izbjeglim licima garantovano pravo na povrat u svoje prijeratne stanove.
15. Vrhovni sud je naveo da je pravno utemeljen zaključak pobijane presude o tome da apelantica nije dokazala pretpostavke iz člana 2a. stav 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o napuštenim stanovima s obzirom da je njen prednik morao imati svijest o okolnostima rata u kojima je zaključen sporni ugovor, odnosno prisile koja je objektivno bila od uticaja na zaključivanje spornog ugovora i ograničavala slobodu volje prednika tužiteljice. Prema tome, Vrhovni sud je našao da je pravilan zaključak u pobijanoj presudi da je ugovor o zamjeni stanova ništav u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te da su prigovori revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava lišeni valjanog pravnog uporišta. U prilog tome upućuje i činjenica da je po zaključenju ugovora o zamjeni prednik tužiteljice podnio zahtjev za povrat stana koji je predmet tog ugovora.
16. Apelantica u apelaciji navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. uz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je ugovor o zamjeni stanova zaključen u potpunosti u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima na način da su vlasnici stanova - davatelji stanova na korištenje dali svoju saglasnost na izvršenu zamjenu, te da je to dokazano tokom postupka pismenim ugovorima i saglasnostima davatelja stanova na korištenje. Po mišljenju apelantice dobrovoljnost je dokazana u apsolutnom smislu i ne dopušta nikakvu mogućnost dvojbi kako na strani prednika tužiteljice tako i na strani apelanticinog prednika. Smatra da tužiteljica nije ničim dokazala da se kao raseljeno lice nije mogla vratiti u svoj prijeratni stan. Po mišljenju apelantice volja prednika tužiteljice je bila upravo da zamjeni stan sa apelanticinim prednikom, te se naseli u dio sa većinskim bošnjačkim stanovništvom i to svojom voljom bez ikakve prisile. U dopuni apelacije od 2. aprila 2007. godine apelantica navodi da su sudovi obavezujući je da naknadi troškove postupka u iznosu od 16.285,50 KM narušili njeno pravo na pravično suđenje, jer je prvostepeni sud propustio postupiti po odredbama Zakona o parničnom postupku i na brz i efikasan način utvrditi realnu vrijednost spora, a ne prihvatiti vrijednost spora koji je naveo punomoćnik tužiteljice. Po mišljenju apelantice u konkretnom slučaju vrijednost spora u iznosu od 100.000,00 KM je nerealno visoko utvrđena vrijednost spora s obzirom da se radi o poništenju ugovora o zamjeni stanova, te da su zamjenjeni stanovi približno jednake vrijednosti. Stoga bi po mišljenju apelantice vrijednost predmeta spora mogla biti samo eventualna razlika, a nikako pojedinačno utvrđena vrijednost jednog ili drugog stana. Navodi da su sudovi utvrdili da je punomoćnik apelantice učinio propust ne stavljajući prigovor na vrijednost predmeta spora na pripremnom ročištu, što je po mišljenju apelantice pogrešno, jer je to isključiva obaveza prvostepenog suda. Istakla je također da se iz odluka redovnih sudova, a posebno odluke Kantonalnog suda može zaključiti da je postojao dvojak način pristupa parničnim strankama i to uvijek na štetu apelantice. U dopuni apelacije od 10. decembra 2007. godine apelantica ističe da je tokom cijelog postupka isticala prigovor aktivne i pasivne legitimacije, jer niti jedna strana u postupku nije sudjelovala u zaključenju ugovora o zamjeni stanova niti je isti ugovor potpisala. Prema tome, apelantica smata da tužiteljica u konkretnoj pravnoj stvari nije niti mogla imati pristup sudu. Apelantica se također pozvala i na stav Ustavnog suda izražen u tački 53. odluke Ustavnog suda, broj AP-979/04 od 15. marta 2005. godine, koji stav se po njenom mišljenju apsolutno može primjeniti i u konkretnoj pravnoj situaciji.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
20. Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom sudskom postupku prvostepeni sud proveo dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice i primjenjeni odgovarajući materijalno-pravni propisi. Razmatrajući apelantičinu žalbu Kantonali sud je našao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalno pravo. Odlučujući o apelantičinoj reviziji Vrhovni sud je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenim postupcima utvrdio da je materijalno pravo pravilno primjenjeno. Svi redovni sudovi su za svoje odluke dali jasne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud konstatuje da je apelantica aktivno učestvovala u predmetnom postupku na tri sudske instance pri čemu su sudovi ispitali sve njene navode, koji su usuštini isti kao i navodi apelacije. Međutim, apelantica u predmetnom postupku nije dokazala predpostavke iz člana 2a. stav 5. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u pogledu sticanja prava na stan na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. Naime, nesporno je utvrđeno je da je predmetni ugovor o zamjeni stana zaključen u periodu neposredne ratne opasnosti odnosno u spornom periodu iz člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kada je prednik tužiteljice bio raseljeno lice i nije se mogao vratiti u svoj prijeratni stan, a u koji je uselio prednik apelantice sa svojom porodicom 1993. godine. Stoga je zaključeno da su postojale objektivne okolnosti koje su rezultat rata, a koje su ograničavale slobodu volje prednika tužiteljice i time uticale na zaključenje spornog ugovora zbog čega je navedeni ugovor ništav u smislu odredbi člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
21. Razmatrajući apelanticine navode Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetuapelantice, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije odnosno da je došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđenja i koji zahtjeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Apelantica, također, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav
1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović