Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2444/06 (F. Č. i dr)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javni interes
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se smatra imovinom
- Miješanje u imovinu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2444/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2444/06, rješavajući apelaciju Fadile Čović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadile Čović, Zakire Muratović, Hidajete Kahvedžić, Tenzile Debelac i Indire Adilović, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž- 1555/05 od 5. juna 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Visokom, broj I-5479/04 od 16. septembra 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadila Čović i dr. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Stuparića, Opština Visoko, podnijele su, 17. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1555/05 od 5. juna 2006. godine, i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-5479/04 od 16. septembra 2005. godine. Apelantice su dopunile apelaciju 6. septembra 2006. godine.
2. Presudom tadašnjeg Osnovnog, sada Općinskog suda, broj P-1250/88 od 4. oktobra 1989. godine, koja je potvrđena presudom tadašnjeg Višeg, sada Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž- 3603/89 od 19. februara 1990. godine, utvrđeno je da su apelantice suvlasnice nekretnina pobliže označenih u dispozitivu navedene presude, te da je Sakib Čović (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan trpiti da se te nekretnine otpišu iz dotadašnjeg z.k. uloška u novi z.k. uložak, te da se njegov idealni dio upiše u korist apelantica.
3. Apelantice su, neutvrđenog datuma 2002. godine, podnijele sudu izvršni prijedlog kojim su zatražile izvršenje navedene pravosnažne presude, pa je Općinski sud dozvolio izvršenje Rješenjem, broj I-392/02 od 5. augusta 2002. godine, a Rješenjem, broj I-592/03 od 29. decembra 2003. godine, odbio je prigovor tuženog protiv rješenja o izvršenju. Dok rješenje o izvršenju još nije postalo pravosnažno, Općinska služba za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Visoko (u daljnjem tekstu: Općinska služba) izvršila je uknjižbu prava suvlasništva apealntica kako je to određeno presudom čije je izvršenje traženo. Međutim, Kantonalni sud je Rješenjem, broj Gž- 924/04 od 22. novembra 2004. godine,, odlučujući o žalbi tuženog ukinuo Rješenje, broj I-392/02 od 5. augusta 2002. godine i I-592/03 od 29. decembra 2003. godine, a prijedlog apelantica za izvršenje odbacio kao nedopušten. U obrazloženju ovog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je prema odredbama člana 47. stav 1. tačka 4. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03 i 52/03, u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može izjaviti iz razloga koji sprječavaju izvršenje, a naročito ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti izvršenje. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se izvršenje bilo kog potraživanja utvrđenog sudskom odlukom može tražiti u roku od deset godina. S obzirom da je od pravosnažnosti presude čije su izvršenje apelantice tražile prošlo više od deset godina, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno odbio prigovor tuženog, te da nije primijenio navedene materijalne propise, odnosno da izvršna isprava nije podobna za izvršenje zbog proteka zakonom propisanog roka u kojem se izvršenje može tražiti.
4. Nakon ovoga, tuženi je Općinskom sudu podnio prijedlog za protivizvršenje kojim je zatražio da se naloži Općinskoj službi da izvrši brisanje izvršene uknjižbe prava suvlasništva u korist apelantica, te da se uspostavi zemljišno-knjižno stanje kakvo je bilo prije nego što je taj upis izvršen na osnovu nepravosnažnog rješenja. Općinski sud je Rješenjem, broj I-5479/04 od 1. aprila 2005. godine, usvojio zahtjev za protivizvršenje, pa je naložio apelanticama da tuženom daju valjanu intabulacionu ispravu na osnovu koje će Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda izvršiti brisanje prava suvlasništva na spornim nekretninama sa imena apelantica u korist tuženog sa dijelom 1/1. U obrazloženju ovog rješenja, Općinski sud je naveo da je povodom prigovora apelantica protiv rješenja o protivizvršenju održano ročište 16. septembra 2005. godine, na kom su apelantice izjavile da su prijedlog za izvršenje podnijele 2002. godine, te da smatraju da je to bilo blagovremeno jer «za vrijeme rata rokovi zastarjelosti ne teku». Međutim, Općinski sud je zaključio da je rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-924/04 od 22. novembra 2004. godine, pravosnažno odlučeno o tome da je prijedlog apelantica za izvršenje neblagovremeno podnesen, te da je na osnovu tog rješenja tuženi imao pravo tražiti protivivršenje, kako je to regulisano članom 54. stav 1. tačka 2. ZIP. Dakle, kako su apelantice upisane kao suvlasnice na spornoj nekretnini na osnovu rješenja o izvršenju koje je Kantonalni sud ukinuo, a njihov prijedlog za izvršenje odbacio kao neblagovremen, odnosno nedopušten, to je Općinski sud zaključio da je zahtjev za protivizvršenje osnovan.
5. Kantonalni sud je osporenim Rješenjem, broj Gž-1555/05 od 5. juna 2006. godine, odbio žalbu apelantica protiv prvostepenog rješenja o protivizvršenju. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je Općinska služba izvšila uknjižbu prava suvlasništva u korist apelantica na osnovu nepravosnažnog rješenja o izvršenju, koje je naknadno ukinuto Rješnjem Kantonalnog suda, broj Gž-924/04 od 22. novembra 2004. godine, zbog čega je tuženi imao, prema odredbama relevantnog zakona, pravo protivizvršenjem tražiti vraćanje onoga što su apelantice dobile po osnovu nezakonitog rješenja o izvršenju.
6. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantice smatraju da im je navedeno pravo prekršeno zato što je, kako navode, njihov suvlasnički dio nezakonito protivizvršenjem prenesen na tuženog.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sporna nekretnina na kojoj je Presudom Općinskog suda, broj P-1250/88 od 4. oktobra 1989. godine, utvrđeno suvlasničko pravo apelantica, predstavlja njihovu «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, za Ustavni sud je nesporno da osporene sudske odluke donesene u postupku pokrenutom po prijedlogu tuženog za protivizvršenje predstavljaju «miješanje» u pravo apelantica na mirno uživanje imovine, jer se njima nalaže brisanje suvlasničkog prava apelantica i uspostavljanje ranijeg zemljišno-knjižnog stanja u korist tuženog. Međutim, Ustavni sud smatra da je ovakvo miješanje u pravo apelantica na mirno uživanje imovine u skladu sa zakonom. Naime, u konkretnom slučaju se odlučivalo o zahtjevu tuženog za protivizvršenje koji je podnio nakon što je Kantonalni sud ukinuo rješenje o izvršenju i prijedlog apelatnica za izvršenje odbacio kao nedopušten. U ovom postupku ni prvostepeni ni drugostepeni sud se nisu bavili pitanjem blagovremenosti prijedloga apelantica za izvršenje, niti su se mogli baviti tim pitanjem zato što je o tome već bila donesena pravosnažna odluka Kantonalnog suda, broj Gž-924/04 od 22. novembra 2004. godine. Općinski i Kantonalni sud su u osporenim odlukama samo razmatrali da li je zahtjev tuženog za protivizvršenje podnesen u skladu s odredbama ZIP-a, pa su utvrdili da ovaj zakon propisuje pravo izvršenika da protivizvršenjem traži vraćanje onoga što je tražilac izvršenja dobio nezakonitim izvršenjem, zbog čega su i donijeli osporene odluke.
10. Dalje, Ustavni sud smatra da je ovakvo miješanje u javnom interesu koji se ogleda u potrebi da se otklone i spriječe nezakonitosti i da se osigura pravna sigurnost. U konkretnom slučaju, ranijom odlukom Kantonalnog suda je pravosnažno utvrđeno je da je rješenje o izvršenju kojim je dozvoljen upis prava suvlasništva apelantica na spornoj nekretnini bilo nezakonito doneseno, odnosno da je bilo nedopušteno, što je omogućilo tuženom da po osnovu ZIP-a traži protivizvršenje. Također, ovakvim miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom prava apelantica, s obzirom da su u konkretnom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u osporenoj sudskoj odluci nema proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud smatra da su sudovi osporene odluke pažljivo i jasno obrazložili, zbog čega se to obrazloženje ne može smatrati proizvoljnim. Osim toga, nezadovoljstvo apelantica osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantice ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović