Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2517/06 (V. K.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nasljedstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2517/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-2517/06, rješavajući apelaciju Vitomira Kojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vitomira Kojića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž- 1848/03 od 22. maja 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-646/99 od 18. decembra 2002. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vitomir Kojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je, 25. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1848/03 od 22. maja 2006. godine, i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-646/99 od 18. decembra 2002. godine.
2. Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda, broj O-75/98 od 17. maja 2000. godine, koje je postalo pravosnažno 23. decembra 2000. godine, raspravljena je zaostavština pokojne Petre Ivančić (u daljnjem tekstu: ostaviteljica), tako što su nekretnine pobliže označene u navedenom rješenju uručene njenom sinu, Gajić Mirku, kao zakonskom nasljedniku (u daljnjem testu: tužitelj), i apelantu, kao testamentarnom nasljedniku.
3. Tužitelj je, 1. marta 1999. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu tražeći da mu se sporne nekretnine predaju u suposjed, pozivajući se na pravosnažno rješenje o nasljeđivanju, pa je Osnovni sud, Presudom broj P-646/99 od 18. decembra 2002. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Okružnog suda, broj Gž-1848/03 od 22. maja 2006. godine, ovaj tužbeni zahtjev tužitelja usvojio. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je pravosnažnim ostavinskim rješenjem utvrđeno da su apelant i tužitelj proglašeni nasljednicima na spornoj nekretnini svaki sa dijelom ½, te da apelant nije osporio da spornu nekretninu drži u cijelosti u posjedu. Dalje, sud je naveo da je institut susvojine regulisan odredbom člana 13. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), prema kojem susvojina postoji kada više lica ima pravo svojine na nepodijeljenoj stvari, tako da je dio svakog titulara određen srazmjerno cjelini. Također, sud je naveo da u smislu člana 14. istog zakona suvlasnik ima pravo da suvlasničku stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima srazmjerno svom dijelu, ne povređujući pravo ostalih suvlasnika. Prvostepeni sud je shodno ovome odlučio da ni jedan suvlasnik ne može, bez sporazuma sa ostalim suvlasnicima, imati isključivi posjed na cijeloj suvlasničkoj stvari, jer su suvlasnici istovremeno i suposjednici u smislu odredbe člana 70. ZOSPO.
4. Okružni sud je odbio žalbu apelanta protiv prvostepene presude. U obrazloženju presude, Okružni sud navodi da je među parničnim strankama nesporno da je tužitelj po osnovu rješenja o nasljeđivanju stekao, zajedno sa apelantom, pravo suvlasništva na spornoj nekretnini, te da apelant te nekretnine drži u cijelosti u posjedu. Dalje, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 43. ZOSPO («Službeni list SFRJ», br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik RS», broj 38/03) propisano da «suvlasnik, ondosno zajednički vlasnik ima pravo na tužbu za zaštitu prava svojine na cijelu stvar, a suvlasnik ima pravo na tužbu i za zaštitu svog prava na dijelu stvari». Budući da se u konkretnom slučaju radi o svojinskoj tužbi suvlasnika, to se prema mišljenju Okružnog suda primjenjuju sva pravila koja su predviđena kod tužbe za povrat oduzetog predmeta svojine iz člana 37. ZOSPO. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalno pravo, jer suvlasnicima pripada pravo suvlasništva, a time i suposjeda na svakom idealnom dijelu sporne nekretnine, zbog čega i tužitelju, jednako kao apelantu, pripada pravo posjeda, za šta tužitelj ima valjan pravni osnov.
5. Što se tiče žalbenih navoda apelanta u vezi s navodno nevaljanom punomoći za zastupanje tužitelja, Okružni sud je naveo da se apelantove sumnje u tom pravcu ne mogu prihvatiti. Naime, tužitelj je za zastupanje ovlastio advokata o čemu «kao dokaz u spisima predmeta postoji punomoć tužitelja dato imenovanom punomoćniku». Okružni sud je istakao da se sadržaj te punomoći nije pokazao spornim za sud, niti je apelant na to ukazivao tokom prvostepenog postupka, pa prema mišljenju Okružnog suda «nije bilo mjesta ispitivati sadržaj punomoći, niti pribavljati ovjeren potpis tužitelja na punomoć dato izabranom punomoćniku». Također, Okružni sud je odbio i žalbene navode apelanta o tome da je prvostepeni sud propustio saslušati parnične stranke na okolnosti predmeta, navodeći da su okolnosti i činjenice bitne za odlučenje bile nesporne među parničnim strankama.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant prije svega opširno navodi zbog čega smatra da je ostavinsko rješenje nezakonito doneseno, ističući da su upravo to rješenje sudovi uzeli kao osnov za svoje presude. U tom pravcu, apelant ističe da je ostaviteljica svojim testamentom svu imovinu ostavila njemu, dok je tužitelja isključila iz nasljedstva, budući da se o njoj nije brinuo. Dalje, apelant je naveo da je ovakvo ostavinsko rješenje «obmana suda», budući da potpis na izjavi o primanju ili odricanju od nasljeđa kao i potpis na punomoći moraju biti ovjereni, što u konkretnom slučaju nije ispoštovano. Apelant dalje iznosi sumnje u to da je potpis na punomoći advokata potpis tužitelja, navodeći da «tužitelj godinama ne živi u Banjoj Luci» i da mu je trenutno boravište nepoznato. Apelant smatra da je Okružni sud olako prešao preko ovih njegovih navoda, te se poziva na obavještenje MUP-a Banja Luka od 26. jula 2006. godine «u kojem se potvrđuje da je tužitelj prijavljen na adresi u ulici Save Kovačevića broj 38a iz čega apelant zaključuje da tužitelj «godinama nije u dolazio u BiH i da kod nadležnih organa nije zatražio izdavanje novih ličnih dokumenata».
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja presude koje su donesene u postupku povodom tužbe za predaju u posjed sporne nekretnine tužitelju kao suvlasniku. U postupku koji je rezultirao osporenim presudama, sudovi su svoje odluke zasnovali na pravosnažnom rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda, broj O-75/98 od 17. maja 2000. godine, kojim su nasljednicima na spornim nekretninama proglašeni tužitelj i apelant, svaki sa po ½ dijela. Apelant ovu činjenicu nije ni osporavao tokom postupka za predaju u posjed, niti u apelaciji iznosi bilo kakve navode koji bi ukazali na moguće kršenje prava na pravično suđenje u ovom postupku. Naime, suština apelantovih navoda se odnosi na ostavinski postupak i navodnu nezakonist rješenja o nasljeđivanju, o čemu sudovi u konkretnom postupku nisu raspravljali, niti su mogli raspravljati, jer je rješenje o nasljeđivanju postalo pravosnažno još 2000. godine. Osnovni i Okružni sud su samo utvrdili činjenice koje ni apelant nije tokom postupka doveo u pitanje, pa su zaključili da su tužitelj i apelant suvlasnici na spornoj nekretnini, a da po odredbama relevantnog zakona svaki suvlasnik ima i pravo na suposjed. Što se tiče apelantovih tvrdnji o navodnim nedostacima u punomoći za zastupanje, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji samo ponavlja iste žalbene navode koje je Okružni sud već razmotrio i odbio kao neosnovane.
10. Ustavni sud smatra da su sudovi osporene odluke pažljivo i jasno obrazložili, zbog čega se to obrazloženje ne može smatrati proizvoljnim. Osim toga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
11. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegoivne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Što se tiče navoda o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da predmet spora u konkretnom slučaju nije bilo odlučivanje o imovini apelanta, već se odlučivalo o pravu tužitelja da kao suvlasnik i suposjednik uđe u suposjed na spornoj nekretnini. U suštini ovo znači da se u konkretnom slučaju nije ni na koji način odlučivalo o obimu imovinskog prava apelanta, niti je njegova imovina kao suvlasnika na bilo koji način dovedena u pitanje osporenim odlukama, niti mu je onemogućeno mirno uživanje u njegovoj imovini, odnosno na spornoj nekretnini. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović