Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-622/08 (M. V.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-622/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-622/08, rješavajući zahtjev Miloša Vučurovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Miloša Vučurovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Vučurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Janje, podnio je, 25. februara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-Kž-07-000 267 od 28. decembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-
92/01 od 21. jula 2005. godine. Apelant je, 4. aprila 2008. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda, broj K-92/01 od 21. jula 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj 012-0-Kž-07-000 267 od 28. decembra 2007. godine, apelant je oglašen krivim za produženo krivično djelo teška krađa iz člana 222. stav 2. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: KZ RS), čija obilježja su detaljnije opisana pod tačkom 1. izreke Presude. Apelant je za učinjeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, s tim što je u izrečenu kaznu zatvora uračunato i vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 20. oktobra 1997. godine do 5. januara 1998.godine.
3. Osnovni sud je Rješenjem, broj 080-0-IKS-08-000 021 od 3. marta 2008. godine, apelantu odložio izvršenje kazne za dva mjeseca, te odredio da je nakon isteka roka odgode apelant dužan «da se sa ovim rješenjem i uputnim aktom koji mu je uručen 26. februara 2008. godine javi na izvršenje kazne zatvora u Kazneno popravni zavod u Istočnom Sarajevu, 4. maja 2008. godine, u protivnom biće prinudno sproveden na izvršenje kazne zatvora u Kazneno popravni zavod u Foči i snosiće troškove sprovođenja.
4. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je članom 106. stav 1. tačka 4. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 64/01, 24/04 i 68/07), propisano da se osuđenom koji se nalazi na slobodi može na njegovu molbu odložiti izvršenje kazne zatvora ako je osuđeni obavezan da završi određeni posao koji je već započeo, a usljed neizvršenja tog posla nastala bi znatna šteta. Osnovni sud je udovoljio apelantovoj molbi utvrdivši na osnovu priloženih dokaza da su se stekli opravdani razlozi za odlaganje izvršenja kazne zatvora, jer je apelant u obavezi koju mora obavitiisplatiti kredit i završiti poslove oko zbrinjavanja obitelji.
5. Apelant smatra da je donošenjem osporenih presuda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi o povredi ovih prava odnose se na okolnosti da Okružni sud nije pozvao apelanta na sjednicu vijeća koja je bila zakazana po žalbi za 28. decembar 2007. godine. Apelant ističe da je sjednica održana ali on poziv za sjednicu nije dobio iako je njegova adresa sudu poznata, navodeći da je u «istrazi sve priznao što su inspektori tražili te da je prilikom istrage pretučen, a da je dokaz o povredama u spisu.»
6. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da dostavlja Rješenje Osnovnog suda, broj 080-0-IKS-08-000 021 od 3. marta 2008. godine, prema kojem je dužan da se javi na izdržavanje kazne zatvora 4. maja 2008. godine, «moli da se njegov zahtjev za izdavanje privremene mjere uzme u razmatranje.»
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanja jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvecije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.
11. U konkretnom slučaju, apelant Ustavnom sudu nije dostavio ništa novo u odnosu na dokaze koje je prezentirao Općinskom sudu, niti je obrazložio svoj zahtjev za izdavanje privremene mjere. Osim navoda o kršenju ustavnih prava u sudskom postupku i navedenog postavljenog zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant nije dostavio dovoljno činjenica i dokaza iz kojih je nesumnjivo da je nastupanje štete usljed odlaska na izdržavanje kazne zatvora neizbježno, a na osnovu kojih bi Ustavni sud donio privremenu mjeru i tako spriječio nastupanje eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović