Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-944/08 (M. P.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-944/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-944/08 rješavajući zahtjev Milana Papića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Milana Papića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Papić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 28. marta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-KŽ-06/270 od 6. decembra 2007. godine i X-K/06/270 od 10. maja 2007. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud Sudu BiH zabranio izvršenje presuda koje su predmet ove apelacije, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

2. Presudom Suda BiH, broj X-K/06/270 od 10. maja 2007. godine, apelant je oglašen krivim što je u vremenu od 15. septembra 2005. godine do 19. januara 2006. godine, radeći u svojstvu direktora preduzeća «Red Star» d.o.o. Bileća i «Pami Trade» d.o.o. Nikšić, čiji je i vlasnik, po predhodno kupljenoj sirovoj kafi u luci Kopar od američke firme, u namjeri da pri uvozu robe izbjegne plaćanje carina i drugih dadžbina koje se plaćaju prilikom uvoza robe, uvozeći tako deset puta sirovu kafu za navedena preduzeća, oštetio Budžet BiH za iznos od 464.445,75 KM. Istom presudom oglašen je krivim što je u vremenu od 16. do 31. marta 2006. godine, radeći u svojstvu direktora preduzeća «Red Star» d.o.o. Bileća i «Pami Trade» d.o.o. Nikšić, čiji je vlasnik, organizirao grupu ljudi u namjeri da, pri uvozu robe izbjegne plaćanje carine i drugih pristojbi koje se plaćaju prilikom uvoza robe, tako što je sa preduzećem «Pavgord» Foča, u vlasništvu Gorana Pavlovića, sklopio ugovor o zakupu tegljača s prikolicom kojim je upravljao D.S. prevozeći sirovu kafu na relaciji od luke Kopar do neutvrđenih destinacija u BiH, čime je izbjegao plaćanje carine i drugih pristojbi prilikom uvoza robe u BiH u visini od 45.859,07 KM. Izrekom presude apelant je za radnje opisane u tački I od 1 do 10 okrivljen za produženo krivično djelo – Carinske prevare iz člana 216 stav 3, u vezi sa članom 29 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), a u radnjama opisanim pod tačkom II od 11 do 15 okrivljen za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250 stav 1 KZ BiH a u vezi sa krivičnim djelom carinske prevare iz člana 216 stav 3 KZ BiH, za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od šest godina. Na osnovu člana 392. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) u vezi sa članom 110 i 111 stav 1 KZ BiH, apelant je obavezan da plati u korist Budžeta BiH novčani iznos od 645.813,48 KM, što predstavlja srazmjeru pribavljenoj protivpravnoj imovinskoj koristi.

3. Obrazlažući presudu, taj sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su apelant i D.S., kao saizvršioci, počinili krivično djelo prevare s obzirom da je apelant, kao direktor i vlasnik navedenih firmi koji je sa preduzećem «Pavgord» zaključio ugovor o zakupu tegljača sa prikolicom, kojeg je vozio takođe optuženi D.S. i prilikom obavljanja poslova prevoza kafe iz Slovenije u BiH radnicima carinske inspostave Brčko podnosio lažne dokumente i prijave da je kamion prazabn, na osnovu kojih je obavljao carinske poslove odnosno podnosio carinske dokumente carinarnicama i špediterima. S obzirom na tako utvrđene činjenice, taj sud je zaključio da je između apelanta i D.S. postojao predhodni dogovor o načinu izvršenja krivičnog djela u kojem je svaki od njih preduzeo određeni dio radnje izvršenja i bez čijeg učešća ne bi došlo do izvršenja zajedničkog djela. U pogledu tačke II presude, za radnje opisane od 11 do 15, taj Sud cijeni da je Tužilaštvo u potpunosti dokazalo da je apelant, zajedno sa D.S. i D.S. počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 1. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelima carinske prevare iz člana 216. stav 3. KZ BiH.

4. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelanta, Sud BiH je donio Presudu, broj X-KŽ-

06/270 od 6. decembra 2007. godine, kojom je žalbe odbio kao neosnovane i prvostepenu Presudu Suda BiH potvrdio u odnosu na apelanta, D.S. i D.M. U obrazloženju presude, kod razmatranja prigovora žalbe u pogledu navodnog prekoračenja optužnice od strane prvostepenog suda, taj sud je istakao da je prvostepena presuda izvršila intervenciju u pogledu pravne kvalifikacije djela koja su stavljena na teret apelantu, na način da je za krivičnopravne radnje iz tačaka I/1.do 10. sud oglasio krivim za krivično djelo carinske prevare iz člana 216. stav 3. KZ BiH, za razliku od pravne kvalifikacije date u optužnici, gdje mu je na teret stavljeno krivično djelo Organizovanog kriminala iz člana 250. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelom Carinske prevare iz člana 216. stav 3. KZ BiH. U vezi žalbenog navoda apelanta da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, apelaciono vijeće smatra ove navode potpuno neosnovanim iz razloga što je apelant nesporno i vlasnik i direktor navedenih preduzeća, a što u toku prvostepenog postupka nije osporeno. Iz toga proizilazi da apelant u svojstvu direktora preduzeća ne samo da rukovodi upravom i poslovanjem firme, već je i zastupa, predstavlja i odgovara za zakonitost njenog rada i poslovanja. Drugostepeni sud smatra da su neprihvatljivi navodi žalbe da je inkriminacija iz tačke II/15. ostala u pokušaju, imajući u vidu odredbu člana 216. stav 1 KZ BiH, u kojoj je navedeno da je radnja izvršenja krivičnog djela Carinske prevare dovršena samim podnošenjem carinskom organu krivotvorene carinske isprave.

5. Apelant smatra da mu je pobijanom Presudom Suda BiH, broj X-KŽ-06/270 od 6. decembra 2007. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su tokom čitavog trajanja krivičnog postupka koji je predhodio donošenju pobijane presude počinjene flagrantne povrede Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) i povrede materijalnog krivičnog prava, jer prvostepena presuda nije zasnovana na svestranoj i uzajamnoj ocjeni dokaza produciranih tokom postupka već na golim pretpostavkama. Zbog toga, apelant ističe da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi ostalo potpuno bez uporišta u činjenicama koje su proizilazile iz izvedenih dokaza. Budući da je presudom koja je predmet ove apelacije njemu izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina, te da bi izvršenjem presude za njega mogla nastupiti šteta koja se nikako ne bi mogla otkloniti, smatra da je prijedlog za donošenje privremene mjere potpuno opravdan u smislu čl. 66. i 77. pravila Ustavnog suda.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i ima opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U konkretnom slučaju, apelant nije naveo niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, apelant ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere.

10. Apelant naime smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem.

11. Imajući u vidu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-944/08 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio