Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-26/07 (Z. Z., M. Ć., H. Č., Z. S. i D. H.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Dioničar
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 2
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-26/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 26/07, rješavajući apelaciju Zaima Zolja i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaima Zolja, Mustafe Ćose, Hajrudina Čampare, Zajke Smječanina i Dževada Hodžića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-398/04 od 19. oktobra 2006. godine, Rješenja Ministarstva privrede Kantona Sarajevo broj 07-04-19-20307 od 27. novembra 2002. godine i Rješenja Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo broj 21-04/7-19-593-32 od 27. marta 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaim Zolj, Mustafa Ćoso, Hajrudin Čampara, Zajko Smječanin i Dževad Hodžić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Sarajeva, podnijeli su 29. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-398/04 od 19. oktobra 2006. godine, Rješenja Ministarstva privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo privrede) broj 07-04-19-
20307 od 27. novembra 2002. godine i Rješenja Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna agencija za privatizaciju) broj 21-04/7-19-593-32 od 27. marta 2002. godine. Apelanti su 2. februara i 10. septembra 2007. godine dopunili apelaciju.
2. Rješenjem Kantonalne agencije za privatizaciju broj 21-04/7-19-593-32 od 27. marta 2002. godine odobren je program privatizacije i početni bilans preduzeća «Mepros» d.d. Sarajevo dostavljen pod brojem 21-04/7-19-593-17 od 24. oktobra 2001. godine. Utvrđeno je da se od ukupnog kapitala u iznosu od 120.242,00 KM privatizira iznos od 120.242,00 KM, što je iznos državnog/društvenog kapitala koji će se prodati metodom tendera u maloj privatizaciji, sa načinom plaćanja 50% u novcu od postignute cijene, a 50% svim dozvoljenim sredstvima u skladu sa članom
20. Zakona o privatizaciji preduzeća.
3. Odlučujući o žalbi apelanta Zaima Zolja, kao predsjednika Privremene skupštine zaposlenih dioničara «Mepros» d.d. Sarajevo i apelanta Mustafe Ćose, kao predsjednik Sindikalne podružnice «Mepros» d.d. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalne agencije za privatizaciju broj 21-
04/7-19-593-32 od 27. marta 2002. godine Ministarstvo privrede je donijelo Rješenje broj 07-04-19-
20307 od 27. novembra 2002. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana.
4. Protiv Rješenja Ministarstva privrede broj 07-04-19-20307 od 27. novembra 2002. godine apelanti i drugi, kao uposlenici-dioničari preduzeća «Mepros» d.d. Sarajevo, su podnijeli tužbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj U-398/04 od 19. oktobra 2006. godine odbacio tužbu. U obrazloženju svog rješenja Kantonalni sud je naveo da je prije meritornog odlučivanja o osnovanosti tužbe utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni procesno-pravni uslovi za podnošenje tužbe od strane apelanata i drugih. Sud se pozvao na odredbe člana 2. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/05) kojima je propisano da pravo pokretanja upravnog spora ima pojedinac ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu. Sud je naveo da u konkretnom slučaju prvostepenim rješenjem, a koje je potvrđeno pobijanim rješenjem, usvojen program privatizacije i početni bilan stanja preduzeća i prodaja državnog kapitala, tako da apelantima i drugim, kao fizičkim licima, nisu povrijeđena njihova prava niti neposredni lični interes zasnovan na zakonu. Sud je naveo da nije mogao cijeniti paušalno date navode apelanata i drugih da su oni uposlenici i dioničari preduzeća «Mepros» d.d. Sarajevo, jer nisu dostavili valjane dokaze da su dioničari i vlasnici privatnog kapitala, niti su u tom pravcu dali valjanu punomoć.
5. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju Kantonalni sud nije odlučivao o osnovanosti tužbe apelanata, već je istu odbacio iz razloga što nisu ispunjene procesne pretpostavke za postupanje po predmetnoj tužbi. Naime, Kantonalni sud je odbacio tužbu jer apelanti nisu dostavili dokaz da su dioničari preduzeća «Mepros» d.d. Sarajevo i da imaju pravo da pobijaju rješenja donesena u postupku privatizacije tog preduzeća. S obzirom da Kantonalni sud nije meritorno odlučivao o tužbi, već je istu odbacio zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka, Ustavni sud smatra da apelanti nisu iscrpili djelotvorne pravne lijekove, pa samim tim nisu došli do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović