Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-37/07 (P. M.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

  • Radni odnos
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-37/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj _17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 37/07, rješavajući apelaciju Petra Marića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 14. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Marića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Ž-06-000 546 od 14. novembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor Varoši, broj RS-114/05 od 31. maja 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Marića, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Ž-06-000 546 od 14. novembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor Varoši, broj RS-114/05 od 31. maja 2006. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Radmila i Marinko Plavšić, advokati iz Banja Luke, podnio je 28. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-06-000 546 od 14. novembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tektsu: Osnovni sud), broj RS-114/05 od 31. maja 2006. godine.

2. Apelant je 1. juna 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske, Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa, odnosno isplate novčanog potraživanja po osnovu neisplećene plate za mjesec juni i juli 2001. godine, sredstva za obezbjeđenje zimnice i ogrijeva za 2002. godine, te regresa za korišćenje godišnjeg odmora i sredstava za obezbjeđenje zimnice i ogrijeva za 2003. godine, vrijednost spora 1.248,00 KM. Osnovni sud je donio rješenje, broj RS-114/05 od 31. maja 2006. godine, kojim je odbacio tužbu apelanta kao nedozvoljenu. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da se pismeno obratio rukovodiocu organa u kome je zaposlen radi ostvarivanja svojih prava, a što je bio dužan da učini prije traženja sudske zaštite u smislu člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima ("Službene novine RS", broj 11/94). Primjena ovog zakona na zaposlene u sudovima je propisana članom 83. Zakona o sudovima i sudskoj službi ("Službeni glasnim RS", broj 13/00), a koji je važeći za sporni period. Kako se apelant nije pismeno obratio rukovodiocu organa u kome je zaposlen, odnosno nije podnio zahtjev radi ostvarivanja svojih prava, a nekorištenje prava na internu zaštitu isključuje sudsku zaštitu jer je predhodno zahtjevanje interne zaštite procesna pretpostavka za tužbu u ovom radnom sporu.

3. Protiv rješenja Osnovnog suda, broj RS-114/05 od 31. maja 2006. godine, apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je rješenjem, broj 011-0-Ž-06-000 546 od 14. novembra 2006. godine, žalbu apelanta djelimično uvažio, rješenje Osnovnog suda ukinuo u dijelu kojim je tužba odbačena kao nedopuštena u dijelu zahtjeva za isplatu regresa, zimnice i ogrijeva za 2003. godinu, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka i predmet se u tim dijelovima vraća prvostepenom sudu na ponovni postupak. Drugim stavom izreke predmetnog rješenja, žalba apelanta je odbijena i prvostepeno rješenje, u dijelu kojim je tužba odbačena kao nedopuštena i u dijelu zahtjeva za isplatu plate za juni i juli 2001. godine, zimnice i ogrijeva za 2002. godine, potvrđeno.

4. U obrazlaženju navedenog rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeno rješenje doneseno uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, te da je u konkretnom slučaju trebao biti primjenjen Zakon o radu. Njegova primjena proizilazi na osnovu člana 165. istog Zakona, u kojem je propisano da će se postupci za ostvarenje i zaštitu prava radnika, koji su započeti prije stupanja na snagu tog zakona okončati prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu tog Zakona, osim kod ostvarivanja i zaštite prava iz člana 152. stav 1. i člana 153. tog Zakona. Postupak u konkretnoj pravnoj stvari pokrenut je nakon stupanja na snagu Zakona o radu, pa se treba provesti i okončati po odredbama tog Zakona. Okružni sud je primjenom člana 105. zakona o radu tužbu odbacio, u dijelu kojim apelant traži isplatu plate za juni i juli 2001. godinu, zimnicu i ogrijev za 2002. godinu, nalazeći da je podnesena neblagovremeno, odnosno po proteku prekluzivnog roka od godine dana od dana saznanja za učinjenu povredu. Sud je, također, zaključio da su pravne posljedice u oba slučaja (i nedopuštenost i neblagovremenost) iste, to je slijedom iznesenog, žalba apelanta odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno u pomenutom dijelu. Obzirom da je tužba blagovremeno podnesena za potraživanja koja su dospjela od 1. juna 2003. godine, odnosno u dijelu u kome apelant potražuje isplatu regresa, zimnice i ogrijeva za 2003. godinu, žalba je uvažena i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

5. Apelant ističe da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek u smislu člana 13. Evropske konvencije. U suštini, povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su sudovi zasnovali odluku na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, primjenivši odredbu člana 105. Zakona o radu, a trebao je primjeniti odredbe čl. 371, 372. i 376. Zakona o obligacionim odnosima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, odredbom člana 105. stav 1. zakona o radu, na čiju primjenu upućuje član 125. Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 16/02, 62/02, 38/03 i 42/04) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, a pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu. Odredbom stava 2. istog člana predviđeno je da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu svog prava nadležnom sudu, u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom da apelant nije postupio prema navedenim odredbama, jer je saznanje za povredu svojih prava imao svakog mjeseca kada mu plata nije isplaćena, odnosno najkasnije istekom godine za koju potražuje regres za godišnji odmor, zimnicu i ogrijev, a tužbu u predmetnoj parnici je podnio 1. juna 2004. godine, to je, kako zaključuje Okružni sud, tužba apelanta podnesena po proteku zakonom propisanog roka, pa je odbačena kao neblagovremena, u dijelu kojim apelant traži isplatu plate za juni i juli 2001. godinu i zimnicu i ogrijev za 2002. godinu.

9. Dakle, osporenom odlukom redovnog suda nije odlučeno o isplati novčanog potraživanja iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj U-22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije djelotvorno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno, van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sud nije mogao meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.

10. U odnosu na žalbene navode apelanta, koji se odnose na isplatu regresa, zimnice i ogrijeva za 2003. godinu, Okružni sud je osporenim rješenjem, broj 011-0-Ž-06-000 546 od 14. novembra 2006. godine, uvažio žalbu apelanta, rješenje Osnovnog suda ukinuo u dijelu kojim je tužba odbačena kao nedopuštena, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Prema stanju spisa, postupak pred Osnovnim sudom je u toku, iz čega slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je apelacija preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-37/07 (P. M.) | Sudska praksa | Aktio