Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-716/07 („Žitozajednica“ Sarajevo)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 17
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-716/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-716/07, rješavajući apelaciju „Žitozajednice“ Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Žitozajednice“ Sarajevo, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-06-001453 od 26. decembra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „Žitozajednica“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Danijela Saller-
Osenk, advokat iz Sarajeva, podnio je, 27. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-001453 od 26. decembra 2006. godine.
2. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 513-2885-1/1 od 2. septembra 2003. godine, potvrđeno je da je, na dan 1. aprila 1992. godine, Z.V. bio u posjedu stana u ulici Hamdije Kreševljakovića broj 40, u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da da mu se isti vraća u posjed. Apelant je, kao vlasnik predmetnog stana, podnio zahtjev za ponovno razmatranje odluke CRPC-a broj 513-2885-1/1 od 2. septembra 2003. godine, koji je odlukom CRPC-a broj R-513-2885-1/1-01-662/04 od 17. marta 2006. godine, odbijen kao neosnovan. Protiv odluke CRPC-a broj R-513-2885-1/1-01-662/04 od 17. marta 2006. godine, apelant je podnio zahtjev za ponovno razmatranje, koji je odbačen kao nedopušten odlukom CRPC-a broj R-522-3164-1/1-01-622-137/06 od 27. oktobra 2006. godine.
3. Z.V. je podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a broj 513-2885-1/1 od 2. septembra 2003. godine. Postupajući po predmetnom zahtjevu, Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) je svojim zaključkom o dozvoli izvršenja broj 23/1-372-1006/99 od 23. avgusta 2006. godine, utvdila da je prestala uprava Uprave nad predmetnim stanom, te da Z.V. pripada pravo na vraćanje u posjed istog, a da Z.R. i A.O. prestaje pravo korištenja stana, iz kojeg su dužni iseliti.
4. Apelant je podnio žalbu protiv zaključkaUprave broj 23/1-372-1006/99 od 23. avgusta 2006. godine, koju je Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) odbilo rješenjem broj 27/02-23-8001/06 od 13. novembra 2006. godine.
5. Protiv rješenja Ministarstva broj 27/02-23-8001/06 od 13. novembra 2006. godine, apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je rješenjem broj 009-0-U-06-001453 od 26. decembra 2006. godine, odbacio zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog rješenja. U obrazloženju rješenja Kantonalnog suda je navedeno da je apelant predložio da se poništi rješenje Ministarstva broj 27/02-23-8001/06 od 13. novembra 2006. godine i zaključak Uprave o dozvoli izvršenja broj 23/1-
372-1006/99 od 23. avgusta 2006. godine, te da je postavio zahtjev da se obustavi izvršenje osporenog rješenja, kao i pobijanog zaključka, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po apelaciji broj AP-1387/06 i do pravomoćnog okončanja postupka pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), u predmetu broj P-1434/05. Kantonalni sud je naveo da je zahtjev apelanta za obustavljanje izvršenja osporenog rješenja i zaključka, tretirao kao zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog rješenja do pravosnažnog okončanja predmetnog upravnog spora, s obzirom na samu formulaciju i sadržinu zahtjeva. Nadalje, Kantonalni sud je podsjetio da, prema članu 17. stav 4. Zakona o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUS), o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti nadležni sud kome je tužba podnesena pod uslovima propisanim stavom 2. i 3. tog člana, odnosno ako bi izvršenje nanijelo tužiocu štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odlaganje nije protivno javnom interesu, niti bi se odlaganjem nanijela veća nedoknadiva šteta protivnoj stranci, a i iz drugih razloga ako to javni interes dozvoljava, s tim da sud rješava o tome ukoliko to tužitelj pismeno zatraži i samo ako prethodno tužitelj nije tražio odlaganje izvršenja rješenja kod nadležnog upravnog organa. Kantonalni sud je zaključio da apelant u tužbi nije naveo da li je eventualno postavljao takav zahtjev kod upravnog organa, a niti je predložio dokaz u tom pravcu, pa je primjenom citirane zakonske odredbe, te člana 36. stav 7. ZUS-a, riješio kao u dispozitivu.
6. Apelant se žali da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evopske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je Kantonalni sud predmetnim rješenjem pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primjenio procesno pravo, prije svega, čl. 17. stav 4, 25. i 34. ZUS-a. Takođe, apelant tvrdi da Kantonalni sud nije obrazložio zbog čega je zaključio da ne postoje razlozi za obustavu izvršenja, i smatra da može pretrpiti štetu na svojoj imovini ukoliko ukoliko dođe do izvršenja odluke CRPC-a.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta, u kom slučaju bi apelant uživao zaštitu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na praksu ranije Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84.D.R. 46. str.225).
9. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-
001453 od 26. decembra 2006. godine, koje je doneseno u postupku izvršenja odluke CRPC-a broj 513-2885-1/1 od 2. septembra 2003. godine. Po osnovu navedene odluke CRPC-a, u predmetnom postupku je određen način izvršenja kojim nisu određena nova ni posebna građanska prava apelanta, niti se Kantonalni sud donošenjem pobijanog rješenja miješao u pravo na imovinu apelanta iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kao pravno lice ne može biti titular prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evopske konvencije, jer je to pravo svojstveno samo fizičkim licima. Dakle, postupak izvršenja CRPC- odluke u konkretnom slučaju nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena protiv navedenog rješenja ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović