Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-753/07 (N.M. i S.M)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-753/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-753/07, rješavajući apelaciju N.M. i S.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.M. i S.M, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-06-000 522 od 21. decembra 2006. godine, rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi Poreske uprave Republike Srpske broj 06/1.01/0104/II-450-
342/06 od 13. jula 2006. godine i zaključka Poreske uprave Republike Srpske, Područni centar Banja Luka broj 06/1.02/0703-452-5620/05 od 6. marta 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. N.M. i S.M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, podnijeli su, 5. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-06-000 522 od 21. decembra 2006. godine, rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi Poreske uprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Odbor za rješavanje poreskih žalbi) broj 06/1.01/0104/II-450-342/06 od 13. jula 2006. godine i zaključka Poreske uprave Republike Srpske, Područni centar Banja Luka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 06/1.02/0703-452-5620/05 od 6. marta 2005. godine.
2. Apelant N.M. je, 16. avgusta 2002. godine, kao investitor II, sa J.V, kao investitorom I, zaključio ugovor o udruživanju sredstava radi zajedničke izgradnje stana u sklopu stambenog objekta u ulici XIII Krajiške brigade broj 2, u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu : ugovor), koji je ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem Ov-7821/3 od 30. aprila 2003. godine. Predmetnim ugovorom J.V. se obavezao da će za apelanta N.M. izgraditi stan u predmetnom stambenom objektu, pobliže označen u samom ugovoru, dok se apelant N.M. obavezao da će u cilju izgradnje predmetnog stambenog objekta udružiti svoja sredstva radi sitcanja prava svojine na stanu. Takođe, apelant N.M. se ugovorom obavezao da će platiti sve takse, doprinose i poreze i druge izdatke propisane za sticanje, odnosno prenos prava svojine ili stavljanje predmetnog stana u funkciju. Nakon toga, odnosno 13. decembra 2005. godine, apelanti su sa J.V. zaključili aneks ugovora, kojim je kao investitor II označena još i apelantica S.M.
3. Prema stanju spisa, po osnovu ugovora i aneksa ugovora, Poreska uprava Republike Srpske, područna jedinica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Poreska uprava, PJ Banja Luka) je rješenjem broj 452-5620/05 od 30. decembra 2005. godine, izvršila obračun poreza na promet nepokretnosti, te utvrdila da je poreska osnovica 86.000 KM, poreska stopa 3%, dok je iznos poreza 2.592,00 KM. Apelanti tvrde da su, 30. decembra 2005. godine, svojim novcem uplatili iznos od 2.590, 00 KM na ime poreza na prenos nepokretnosti, jer su na to bili obavezani ugovorom, ali da je na uplatnici koju su dobili, stajalo da novac uplaćuje J.V. kao investitor.
4. Apelanti su protiv rješenja Poreske uprave, PJ Banja Luka broj 452-5620/05 od 30. decembra 2005. godine, izjavili žalbu ističući da se u konkretnom slučaju ne radi o prenosu prava svojine uz naknadu, te da nisu bili dužni platiti porez na promet nepokretnosti. Zaključkom Poreske uprave broj 06/1.02/0703-452-5620/05 od 6. marta 2005. godine, odbačena je žalba apelanata, izjavljena na razrez poreza na promet nepokretnosti od strane Poreske uprave, PJ Banja Luka, izvršen 30. decembra 2005. godine, kao nedopuštena i izjavljena od neovlašenih lica.
5. Odlučujući po žalbi apelanata, Odbor za rješavanje poreskih žalbi je rješenjem broj 06/1.01/0104/II-450-342/06 od 13. jula 2006. godine izmijenio zaključak Poreske uprave broj 06/1.02/0703-452-5620/05 od 6. marta 2005. godine, na taj način što je odbacio žalbu apelanata, izjavljenu protiv rješenja Poreske uprave broj 452-5620/05 od 30. decembra 2005. godine, kao izjavljenu od neovlaštenih lica.
6. Okružni sud je presudom broj 011-0-U-06-000 522 od 21. decembra 2006. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanata protiv rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 06/1.01/0104/II-450-342/06 od 13. jula 2006. godine. Okružni sud je konstatovao da iz sadržine spisa, posebno iz priložene poreske prijave, i iz kopije uplatnice koja glasi na ime J.V, proizilazi da je porez na promet nepokretnosti u iznosu od 2.592,00 KM uplatio J.V, te da se ne može prihvatiti tvrdnja apelanata da su ta sredstva uplatili oni. Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju J.V. obveznik poreza na promet nepokretnosti, te da je tuženi pravilno postupio kada je žalbu apelanata odbacio kao podnesenu od neovlaštenih lica, jer nisu poreski obveznici u smislu Zakona porezu na imovinu, a nisu ni podnosioci zahtjeva za razrez poreza na promet nepokretnosti, te da im shodno tome, nije moglo biti priznato svojstvo stranke u upravnom postupku.
7. Apelanti tvrde da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iz razloga što u predmetnom postupku nije raspravljena jedina sporna činjenica, iz koje proizilazi i njihov status stranke, odnosno činjenica da li su svojim sredstvima uplatili iznos od 2.590,00 KM na ime poreza na promet nepokretnosti.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
9. Budući da apelacija pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje, koje je garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud prvo, mora odlučiti o primjenjivosti garancija iz navedenih članova u konkretnom slučaju.
10. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakome pravo na pravičan postupak kod određivanja građanskih prava i obaveza. Ovo pravo se ne odnosi na sve postupke u kojima je neka osoba strana, nego se ograničava samo na one koji se odnose na građanska prava i obaveze. Pojam građanskih prava i obaveza je autonoman i određuje se na temelju posebnih činjenica u svakom predmetu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 16. jula 1971. godine, st. 71. i 94. i Kőnig protiv savezne Republike Njemačke, presuda od 28. juna 1978. godine, stav 88). Ključna stvar kod određivanja da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne je da li je ishod postupka odlučujući za privatna prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, H. protiv Francuske, presuda od 24. oktobra 1989. godine, stav 47).
11. Konkretan slučaj se tiče pitanja da li su apelanti imali obavezu uplatiti javne prihode po osnovu poreskih propisa, odnosno da li su tu obavezu izmirili. Ustavni sud, shodno svojoj ustaljenoj praksi (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-1103/04 od 17. februara 2005. godine i AP-
1445/05 od 13. oktobra 2005. godine), kao i ustaljenoj praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava (vidi odluku X protiv Francuske, aplikacija broj 9908/82, od 4 maja 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 32), zaključuje da se apelanti, u postupku plaćanja obaveza koje proizilaze iz poreskog (javnog) zakonodavstva, ne mogu pozvati na povredu prava na pravičan postupak, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim ukoliko ne dođe do očigledne zloupotrebe toga prava. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o «građanskim pravima ili obavezama», već o obavezama iz javnog prava, te kako Ustavni sud nije našao da postoje očigledne zloupotrebe tog prava, slijedi da su navodi apelanata ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović