Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-756/07 (M. S.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-756/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 756/07, rješavajući apelaciju Momira Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momira Simića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl-
4/05 od 8. novembra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju, U-1/04 od 26. oktobra 2004. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banja Luci, broj 1228671790 od 28. oktobra 2003. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Doboj, broj 0001228671790 od 1. oktobra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Momir Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 21. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl-4/05 od 8. novembra 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), U-1/04 od 26. oktobra 2004. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banja Luci, broj 1228671790 od 28. oktobra 2003. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Doboj, broj 0001228671790 od 1. oktobra 2002. godine.
2. Iz navoda aplacije i dokumentacije spisa predmeta proizilazi da je Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Doboj, donio Rješenje, broj 0001228671790 od 1. oktobra 2002. godine, kojim je apelantu utvrđen iznos starosne penzije u mjesečnom iznosu od 151,99 KM počev od 1. oktobra 2002. godine, počev od 1. januara 2003. godine u istom iznosu i od 1. januara 2004. godine, također, u istom iznosu. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavo žalbu Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenju za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banja Luci, donio je rješenje, broj 1228671790 od 28. oktobra 2003. godine, kojim je žalba odbijena kao neosnovana.
3. Apelant je tužbom pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja. Okružni sud je donio presudu, broj U-1/04 od 26. oktobra 2004. godine, kojim je tužbu odbio kao neosnovanu.
4. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda, broj U-
1/04. Vrhovni sud donio je o predmetnom zahtjevu presudu, broj Uvl-4/05 od 8. novembra 2006. godine, kojom je zahtjev odbio kao neosnovan.
5. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
7. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je, prvo, da utvrdi koja je konačna odluka, da li su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi i da li je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano u članu 16. stav 1. pravila Ustavnog suda.
8. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G.protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud smatra da se zahtjev za vandredno preispitivanje pravosnažne sudske presude ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1128/04 od 12. aprila 2005. godine). Budući da je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude odbijen kao neosnovan, to je u njegovm slučaju bio neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu Presuda Okružnog suda, broj U-1/04 od 26. oktobra 2004. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Okružnog suda, s obzirom da je presuda Vrhovnog suda donesena 8. novembra 2006. godine. Apelant je, dakle, presudu Okružnog suda primio prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 21. februara 2007. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović