Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-767/07 (AD „Agrohercegovina“ Nevesinje)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

  • Mjera obezbjeđenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-767/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-767/07, rješavajući apelaciju AD „Agrohercegovina“ Nevesinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD „Agrohercegovina“ Nevesinje podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-06-000 081 od 22. januara 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. AD „Agrohercegovina“ Nevesinje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je, 6. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-06-000 081 od 22. januara 2007. godine. Postupak po prijedlogu apelanta za određivanje privremene mjere obezbjeđenja

2. Prema stanju spisa, apelant je, 6. juna 2006. godine, pokrenuo parnični postupak pred Osnovnim sudom u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv DOO „SIDRO“ Nevesinje (u daljnjem tekstu: DOO „SIDRO“) radi poništenja ugovora i predaje u posjed. U predmetnom postupku, postupajući po prijedlogu apelanta za određivanje privremene mjere obezbjeđenja, Osnovni sud je donio rješenje broj 095-0-PS-06-000-099 od 13. jula 2006. godine, kojim je naloženo DOO „SIDRO“ kao protivniku obezbjeđenja, da odmah obustavi sve radove na objektu zvanom „Trap“, koji se nalazi u ulici Nemanjića broj 50, u Nevesinju, izgrađenom na k.č. br. 1180/14, skladište krompira, površine 1517 m², upisan u zk. ul. br. 1601 KO Nevesinje, a prema posjedovnom listu 1020 (u daljnjem tekstu:predmetni poslovni objekat), i da isti oslobodi od svojih lica i stvari. Takođe, rješenjem je ovlašten apelant da preduzme sve potrebne aktivnosti na obezbjeđenju izvršenja privremene mjere. Naprijed navedeno rješenje je dostavljeno DOO „Sidro“ na odgovor.

3. Nakon što je DOO „Sidro“ dostavio odgovor na rješenje broj 095-0-PS-06-000-099 od 13. jula 2006. godine, Osnovni sud je održao raspravu po ovom pitanju, pa je donio novo rješenje broj 095-0-PS-06-000-099 od 2. oktobra 2006. godine, kojim je naložio DOO „Sidro“da odmah obustavi sve građevinske radove na rekonstrukciji predmetnog poslovnog objekta i ujedno je ovlastio apelanta da preduzme sve potrebne aktivnosti i mjere na izvršenju ove privremene mjere, ukoliko DOO „Sidro“ne postupi po istoj. Osnovni sud je utvrdio da je u zk. ul. br. 1601 KO Nevesinje i u p.l. br. 1020 KO Nevesinje apelant upisan kao vlasnik, odnosno posjednik, skladišta krompira. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da je DOO „Sidro“ ušao u prostorije apelanta, da je bez njegovog odobrenja započeo sa građevinskim radovima u trapu, te da doprinosi nastanku nenadoknadive štete apelantu, obzirom da predmetne radnje vrši bez saglasnosti vlasnika objekta. Shodno navedenom, Osnovni sud je primjenom člana 269. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) donio rješenje o određivanju privremene mjere obezbjeđenja, jer je zaključio da bi DOO „Sidro“ mogao promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava apelanta. Osnovni sud nije usvojio dio predložene privremene mjere koji se odnosio na zahtjev apelanta da DOO „Sidro“ napusti dvorište u vlasništvu apelanta označeno kao k.č. br. 1189/3, površine 204 m², upisano zk. ul. br. 1893, iz razloga što je privremenom mjerom u predmetu broj 095-0-PS-06-000-100 omogućeno DOO „Sidro“ da koristi tri prostorije koje su vlasništvo apelanta, pa bi usvajanjem tog dijela privremene mjere isti bio onemogućen u korištenju navedenih prostorija

4. Protiv rješenja Osnovnog suda broj 095-0-PS-06-000-099 od 2. oktobra 2006. godine, žalbe su izjavili apelant i protivnik obezbjeđenja. Okružni sud je rješenjem broj 015-0-Pž-06-000 081 od 22. januara 2007. godine uvažio žalbu protivnika obezbjeđenja, te je preinačio rešenje Osnovnog suda broj 095-0-Ps-06-000-099 od 2. oktobra 2006. godine, na taj način što je odbio prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja. Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za određivanje mjere obezbjeđenja iz člana 269. ZPP-a, jer apelant nije dokazao postojanje okolnosti koje opravdavaju donošenje mjere obezbjeđenja, niti je prvostepeni sud apelantu odredio rok za davanje jemstva za štetu koja bi protivniku obezbjeđenja mogla nastati određivanjem i sprovođenjem mjere obezvjeđenja, zbog čega je primjenom člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP-a odlučio kao u izreci rješenja. Postupak po prijedlogu DOO „Sidro““ za određivanje privremene mjere obezbjeđenja

5. Prema stanju spisa, DOO „Sidro“ je, 7. juna 2006. godine, pokrenulo parnični postupak pred Osnovnim sudom protiv apelanta radi smetanja posjeda. U predmetnom postupku, postupajući po prijedlogu DOO „Sidro“ za određivanje privremene mjere obezbjeđenja, Osnovni sud je rješenjem broj 095-0-PS-06-000-100 od 19. juna 2006. godine, odredio privremenu mjeru obezbjeđenja kojom je obavezao apelanta da odmah omogući DOO „Sidro“ da koristi kancelarijski prostor u ulici Nemanjina broj 50, u Nevesinju, površine 43,60 m², koji se sastoji iz tri kancelarijske prostorije, kao i poslovni prostor takođe lociran u Nemanjinoj ulici bb, bliže označen u dipozitivu predmetnog rješenja. Osnovni sud je naprijed navedeno rješenje dostavio apelantu na odgovor.

6. Nakon što je apelant dostavio odgovor na rješenje broj 095-0-PS-06-000-100 od 19. juna 2006. godine, Osnovni sud je održao raspravu po ovom pitanju, pa je donio novo rješenje broj 095-0-PS-06-000-100 od 24. jula 2006. godine, kojim je odredio privremenu mjeru obezbjeđenja kojom je obavezao apelanta da odmah omogući DOO „Sidro“ da koristi kancelarijski prostor u ulici Nemanjina broj 50 u Nevesinju, površine 43,60 m², koji se sastoji iz tri kancelarijske prostorije, kao i poslovni prostor takođe lociran u Nemanjinoj ulici bb, bliže označen u dipozitivu predmetnog rješenja. Osnovni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da zaštitarska kagencija onemogućava ulazak direktora DOO „Sidro“, kao i unos robe u njegove prostorije, iako se tu nalazi magacin koji DOO „Sidro“koristi na osnovu ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je direktor DOO „Sidro“ jedan od suvlasnika apelanta i da novi vlasnici apelanta žele raskid poslovnih odnosa sa DOO „Sidro“, kao i povrat svojih prostorija. Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da privremena mjera treba ostati na snazi dok se ne završi postupak u predmetnoj pravnoj stvari. Takođe, Osnovni sud je naveo da nije obavezao DOO „Sidro“ na uplatu jemstva iz razloga što je DOO „Sidro“ jedan od suvlasnika apelanta.

7. Protiv rješenja Osnovnog suda broj 095-0-PS-06-000-100 od 24. jula 2006. godine apelant je izjavio žalbu, koju je Okružni sud uvažio rješenjem broj 015-0-Pž-06-000 037 od 27. oktobra 2006. godine, ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je konstatovao da obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži utvrđenje da je DOO „Sidro“ dokazao postojanje okolnosti koje opravdavaju donošenje mjere obezbjeđenja, što uz činjenicu da prvostepeni sud nije odredio rok DOO „Sidro“za davanje jemstva za štetu koja bi apelantu mogla nastati određivanjem i sprovođenjem mjere obezbjeđenja, znači da nisu ispunjeni uslovi iz člana 269. ZPP-a i čini opravdani razlog da se predmetna žalba uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

8. Apelant se žali da je Okružni sud, u dva postupka povodom prijedloga za određivanje privremene mjere obezbjeđenja, koja su vođena između istih stranaka i u kojem je utvrdio isto činjenično stanje i isti pravni osnov, donio dvije kontradiktorne odluke, pobijano rješenje broj 015-0-

Pž-06-000 081 od 22. januara 2007. godine, kojim je odbijen apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere obezbjeđenja i rješenje broj 015-0-Pž-06-000 037 od 27. oktobra 2006. godine u kojem je prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Iz tih razloga, apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za za štitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant traži da se osporeno rješenje ukine i predmet vrati prvostpenom sudu na ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

10. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li je član 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava i na vlastitu jurisprudenciju prema kojoj se član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje samo na «spor» o «građanskim pravima i obavezama» priznatim u domaćem zakonodavstvu, ali ne garantuje određen sadržaj tih «građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marković protiv Italije , presuda od 14. decembra 2006. godine, aplikacija broj 1398/03), niti se tumačenjem člana 6. Evropske konvencije mogu kreirati nova, suštinska «građanska prava» koja nemaju pravnog osnova u pozitivnim propisima države (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-914/04 od 11. aprila 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, apelant osporava rješenje Okružnog suda broj 015-0-Pž-06-

000 081 od 22. januara 2007. godine, kojim je uvažena žalba protivnika obezbjeđenja, ukinuto prvostepeno rješenje i apelantov prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja. U ovom postupku koji je prethodio postupku pred Ustavnim sudom i koji je okončan pobijanim rješenjem, sudovi nisu utvrđivali bilo kakve činjenice koje bi se ticale apelantovog tužbenog zahtjeva o kojem teče parnica, niti su sudovi odlučivali o postojećim ili novim građanskim pravima apelanta. Ustavni sud smatra da je Okružni sud osporenim rješenjem samo rješavao procesna pitanja, tj. ostvarivao procesne pretpostavke za odlučivanje o mjeri obezbjeđenja koju je apelant tražio, ne odlučujući pri tome o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, odnosno o apelantovim građanskim pravima o kojima će sud odlučiti u parnici koja je u toku. Stoga, Ustavni sud smatra da, u okolnostima kada osporenim rješenjem nije odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama, već su rješavana proceduralna pitanja u postupku za određivanje privremene mjere obezbjeđenja, taj postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP-914/04).

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ovaj član garantuje pravni lijek samo u slučaju kršenja prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom, odnosno kad apelant ima «dokazive tvrdnje» da je žrtva kršenja prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom, čak i ako se ne može utvrditi kršenje nekog od prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Silver protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A broj 61). Kako je u konkretnom slučaju Ustavni sud zaključio da apelantovi navodi ne ulaze u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to ni apelantovi navodi u vezi sa članom 13. Evropske konvencije nisu ratione materiae prihvatljivi.

13. Takođe, u vezi sa navodima apelanta o diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na postupak određivanja privremene mjere obezbjeđenja, a ne na bilo koji aspekt nekog od Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenog prava. Stoga, činjenice koje apelant u apelaciji navodi ne ulaze «u opseg» zaštite tih ustavnih prava, tako da se ne može primijeniti član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Na osnovu toga, Ustavni sud zaključuje da se navodi o kršenju prava na nediskriminaciju, takođe, moraju odbaciti pošto nisu kompatibilni ratione materiaesa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-767/07 (AD „Agrohercegovina“ Nevesinje) | Sudska praksa | Aktio