Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-771/07 (I. K.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-771/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-771/07, rješavajući apelaciju Izudina Krecića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izudina Krecića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-U-06-

000 122 od 25. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-P548/06 od 25. jula 2006. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, odsjek Derventa broj 05-050-14-272/02 od 25. novembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Izudin Krecić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, podnio je, 6. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-U-06-000 122 od 25. januara 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-P548/06 od 25. jula 2006. godine i zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, odsjek Derventa (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-14-272/02 od 25. novembra 2003. godine.

2. Odsjek je zaključkom broj 05-050-14-272/02 od 25. novembra 2003. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-P548/06 od 25. jula 2006. godine, odbacio kao neblagovremen apelantov zahtjev za povrat stana u Derventi, bliže označenog u dispozitivu zaključka na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava. Ministarstvo je utvrdilo da je zahtjev za povrat spornog stana podnesen 29. maja 2002. godine, te da je shodno tome, neblagovremen, s obzirom da je rok za povrat stanova shodno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01 i 96/03) bio 19. april 2000. godine. Apelantov žalbeni navod da je na njega trebao biti primjenjen rok do 1. jula 2002. godine, za povrat uništenih i oštećenih stanova, koji je propisan članom 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 65/01), odbijen je uz obrazloženje da je predmetni stan saniran 1996. godine od strane privremenog korisnika i da je zgrada u kojoj se nalazi sporni stan sanirana na osnovu kredita Svjetske banke, te da je stan cijelo vrijeme dok je tekao rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo bio u funkciji stanovanja. Ministarstvo je, stoga, zaključilo da se apelantov stan ne može smatrati uništenim ili oštećenim u smislu člana 32. citiranog zakona. Ovaj zaključak Ministarstvo je zasnovalo na relevantnoj dokumentaciji iz spisa predmeta povrata stana, a koja je citirana u osporenim odlukama.

3. Apelant je protiv rješenja Ministarstva broj 18.05/2-P548/06 od 25. jula 2006. godine podnio tužbu Okružnom sudu, koji je presudom broj 013-0-U-06-000 122 od 25. januara 2007. godine odbio tužbu kao neosnovanu. Okružni sud je zaključio da je pravilno odbačen apelantov zahtjev za povrat spornog stana, i za taj svoj zaključak dao je isto obrazloženje kao i upravni organi u osporenim odlukama.

4. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). Apelant je, u suštini, ponovio argumente koje je već iznosio pred redovnim sudom i upravnim organima o tome da nikada nije obavljen tehnički prijem stana i da je na njega trebao biti primjenjen rok za povrat stana koji se odnosio na uništene i oštećene stanove.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U skladu sa članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona prestaje mu stanarsko pravo. Navedeni rok je dva puta produžen tako da je konačni rok za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Republici Srpskoj bio 19. april 2000. godine. Nesporno je da je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio 29. maja 2002. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Radi se o prekluzivnom roku čije nepoštivanje za posljedicu ima gubitak stanarskog prava na stanu. Propustom da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku apelantu je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Apelant, dakle, nije došao do odluke koja se može smatrati konačnom u smislu stava Ustavnog suda prethodno izloženog u ovoj odluci, iako je apelant u konačnici došao do sudske odluke kojom je njegova tužba odbijena. Naime, apelantov propust da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku za posljedicu je imao to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat.

8. Upravni organi i redovni sud dali su argumentovano obrazloženje i na apelantov navod o tome da je na njegov slučaj trebao biti primjenjen rok za povrat koji se odnosi na kategoriju uništenih i oštećenih stanova. Stoga, ovi apelantovi navodi ponovljeni u apelaciji nemaju nikakvog utiecaja na zaključak o tome da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-771/07 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio