Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-812/07 (Z. C.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-812/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 812/07, rješavajući apelaciju Zdravka Cvitanušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Cvitanušića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-

06-000856 od 3. januara 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 02/1-3422356602 od 7. juna 2006. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Kantona Sarajevo matični broj 3422356602 od 28. marta 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Cvitanušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Rizah Pašalić, Inja Pašalić i Edin Šačić, advokati iz Sarajeva, podnio je 14. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-000856 od 3. januara 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod za PIO) broj 02/1-3422356602 od 7. juna 2006. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) matični broj 3422356602 od 28. marta 2006. godine.

2. Rješenjem Kantonalne službe matični broj 3422356602 od 28. marta 2006. godine apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije koji pada na teret bosanskohercegovačkog nosioca osiguranja u mjesečnom iznosu od 222,6171 KM počev od 1. juna 2004. godine.

3. Federalni zavod za PIO, odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Kantonalne službe matični broj 3422356602 od 28. marta 2006. godine, donio je Rješenje broj 02/1-3422356602 od 7. juna 2006. godine kojim je žalba apelanta odbijena.

4. Kantonalni sud, postupajući po apelantovoj tužbi protiv Bosne i Hercegovine, Federalnog zavoda za PIO i Kantonalne službe radi poništenja Rješenja matični broj 3422356602 od 28. marta 2006. godine, donio je Rješenje broj 009-0-U-06-000856 od 3. januara 2007. godine kojim je tužba apelanta odbačena. U obrazloženju svog rješenja Kantonalni sud je naveo da je dopisom od 26. jula 2006. godine naložio apelantu da u roku od 15 dana uredi predmetnu tužbu, na način što će označiti konačni upravni akt koji osporava tužbom, upravni akt dostaviti sudu, kao i označiti tuženu stranu, uz upozorenje da će, ukoliko ne postupi u skladu sa naprijed navedenim, tužba biti odbačena. Sud je dalje naveo da je apelant u ostavljenom roku dostavio uređenu tužbu u kojoj je kao tuženu stranu označio Bosnu i Hercegovinu, Federalni zavoda za PIO i Kantonalnu službu, a kao osporeni upravni akt je naveo Rješenje Kantonalne službe matični broj 3422356602 od 28. marta 2006. godine. S obzirom da apelant nije postupio u skladu sa dopisom suda, odnosno nije pravilno označio tuženog i konačni upravni akt koji osporava tužbom, Kantonalni sud je odbacio predmetnu tužbu kao neurednu u smislu odredbi člana 24. stav 2. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 9/05).

5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud donio je Rješenje broj 009-0-U-06-000856 od 3. januara 2007. godine kojim je odbacio apelantovu tužbu, s obzirom da je apelant propustio da uredi tužbu na način kako mu je naloženo od strane suda. Dakle, Kantonalni sud nije meritorno postupao po tužbi apelanta, već je istu odbacio iz formalnih razloga, budući da apelant u ostavljenom roku nije otklonio nedostatke tužbe. S obzirom da je apelant podnio neurednu tužbu, na osnovu koje Kantonalni sud nije ni mogao meritorno odlučivati, Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove, pa samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-812/07 (Z. C.) | Sudska praksa | Aktio