Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-849/07 (E. S.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 65
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-849/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP-849/07, rješavajući apelaciju Edine Softić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edine Softić, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Gž-07-000 009 od 11. januara 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj P-
363/05 od 6. januara 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Edina Softić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je, 16. marta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-Gž-07-000 009 od 11. januara 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-363/05 od 6. januara 2006. godine.
2. Apelantica je bila zaposlena u Kantonalnom sudu u Tuzli, na radnom mjestu upisničara na kompjuteru. Rješenjem predsjednika Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: predsjednik suda) broj Su.268/04 od 25. juna 2004. godine apelantica je stavljena na raspolaganje počev od 29. jula 2004. godine do 29. oktobra 2004. godine, sa otkaznim rokom od 30 dana po isteku roka raspolaganja. Protiv tog rješenja apelantica je izjavila prigovor, koji je predsjednik suda rješenjem broj Su.340/04 od 14. jula 2004. godine odbio kao neosnovan, te poučio apelanticu da protiv predmetnog rješenja ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana prijema rješenja po prigovoru.
3. Rješenjem predsjednika suda broj Su.268/04 od 26. novembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem broj Su.560/04 od 16. decembra 2004. godine, apelantici je prestao radni odnos sa danom 28. novembrom 2004. godine, zbog isteka roka raspolaganja i otkaznog roka.
4. Prema stanju spisa, apelantica je, 18. januara 2005. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja rješenja predsjednika suda broj Su.560/04 od 16. decembra 2004. godine, da bi, pismenim podneskom od 17. oktobra 2005. godine, precizirala tužbeni zahtjev tako što je tražila da sud donese presudu kojom će se poništiti rješenja broj Su.268/04 od 25. juna 2004. godine i broj Su.340/04 od 14. jula 2004. godine i obavezati tuženog da je postavi na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi kod tuženog ili u drugom organu uprave ili službe za upravu istog nivoa vlasti, kao i da joj naknadi troškove postupka.
5. Općinski sud je rješenjem broj P-363/05 od 6. januara 2006. godine odbacio tužbu apelantice. Kako je apelantica bila u radnom odnosu kod tuženog kao organa sudske vlasti na nivou kantona, to je Općinski sud zaključio da se o njenom tužbenom zahtjevu u predmetnoj pravnoj stvari treba raspravljati primjenom odredbi Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 13/98, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) i odredbi Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona, broj 14/01, u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima TK). U vezi sa tim, Općinski sud je naveo da je članom
137. Zakona o radnim odnosima, u smislu člana 2. Zakona o radnim odnosima TK, propisano da protiv rješenja rukovoditelja organa uprave, odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom utvrđenih organa, u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru. Nadalje, sud je podsjetio da apelantica svojim preciziranim tužbenim zahtjevom sporava rješenja tuženog o stavljanju na raspolaganje broj Su.268/04 od 25. juna 2004. godine i broj Su.340/04 od 14. jula 2004. godine. Takođe, Općinski sud je utvrdio da, ni apelantica, ni tuženi, tokom postupka nisu pružili dokaze kada joj je uručeno rješenje broj Su.340/04 od 14. jula 2004. godine, kojim je odlučeno o njenom prigovoru izjavljenom protiv rješenja broj Su.268/04 od 25. juna 2004. godine, ali da je očito da je apelantica saznala za to rješenje najkasnije donošenjem rješenja tuženog broj Su.268/04 od 26. novembra 2004. godine, kojim joj je utvrđen prestanak radnog odnosa kod tuženog. Kako je apelantica tek pismenim podneskom od 17. oktobra 2005. godine, precizirala svoj tužbeni zahtjev i njime osporila rješenja broj Su.268/04 od 25. juna 2004. godine i broj Su.340/04 od 14. jula 2004. godine, Općinski sud je zaključio da je tužba neblagovremena, jer je podnesena po isteku zakonskog roka od 30 dana od dana prijema pobijanog rješenja, odnosno dana saznanja za to rješenje. Takođe, Općinski sud je napomenuo da, i kada bi se uzelo u obzir da je apelantica saznala za osporavano rješenje tek kada je podnijela tužbu, odnosno 18. januara 2005. godine, tužba ni u tom slučaju ne bi bila blagovremena, jer je u tužbi tražila poništenje rješenja broj Su.268/04 od 26. novembra 2004. godine o prestanku radnog odnosa, a ne i rješenja kojim je stavljena na raspolaganje, što je učinila 17. oktobra 2005. godine.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 005-0-Gž-07-000 009 od 11. januara 2007. godine odbijena je žalba apelantice protiv rješenja Općinskog suda broj P-363/05 od 6. januara 2006. godine i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je utvrdio da apelantica ne spori da je od datuma prijema drugostepenog rješenja pa do datuma podnošenja tužbe protekao period duži od 30 dana. Nadalje, sud je zaključio član 137. Zakona o radnim odnosima predviđa da se protiv rješenja donesenog po prigovoru može ostvariti zaštita prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru, te da da isti rok propisuje i član 65. stav 9. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 08/06 i 77/06, u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) i da je irelevantno koji je od tih propisa primjenjen u konkretnom slučaju jer proizvode iste pravne posljedice. Kantonalni sud je podsjetio da je naprijed navedeni rok prekluzivan i da njegovim propuštanjem stranka gubi pravo na sudsku zaštitu. Takođe, sud je istakao da su citirani propisi lex specialis u odnosu na Zakon o radu, te da se u konkretnoj situaciji, prema pravilu lex specialis derogat legi generali, trebaju primjeniti odredbe tih zakona, a ne odredbe Zakona o radu.
7. Apelantica se žali da su osporenim rješenjima povrijeđena njena prava iz čl. 6 i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, člana 25. Međunarodno pakta o građanskim i političkim pravima, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija), kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na rad. Apelantica smatra je u sudskom postupku trebala utvrđena činjenica kada joj je uručeno rješenje po pritgovoru protiv rješenja o stavljanju na raspolaganje, te ističe Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na Zakonu o radnim odnosima, koji je prestao važiti 30. juna 2003. godine, umjesto na Zakonu o državnoj službi.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, nadležni sudovi su odbacili tužbu apelantice kao neblagovremenu, budući da nije podnesena u roku predviđenom 137. Zakona o radnim odnosima, odnosno članom 65. stav 9. Zakona o državnoj službi. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Zakon o radnim odnosima prestao da važi u skladu sa odredbom člana 75. stav 5. Zakona o državnoj službi, ali da, član 65. stav 9. Zakona o državnoj službi, kako je to pravilno konstatovao Kantonalni sud, predviđa isti rok za ostvarivanje sudske zaštite kao i član 137. Zakona i radnim odnosima. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da pobijanim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o tužbi apelantice radi poništenja rješenja broj Su.268/04 od 25. juna 2004. godine i broj Su.340/04 od 14. jula 2004. godine, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović