Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1335/06 (E. O.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Povrat stana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1335/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1335/06, rješavajući apelaciju Enesa Oruča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Oruča podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-U-06-000 114 od 10. maja 2006. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikaciju i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona, broj 12-23-733/03 od 31. januara 2006. godine i zaključka o dozvoli izvršenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica, broj 03-23-12-1109/99 od 9. novembra 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Enes Oruč (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnio je 8. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-U-06-000 114 od 10. maja 2006. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikaciju i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 12-23-733/03 od 31. januara 2006. godine i zaključka o dozvoli izvršenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba), broj 03-23-12-1109/99 od 9. novembra 2005. godine. Apelant je 17. maja i 19. jula 2006. godine dostavio dodatnu dokumentaciju, a 17. marta 2008. godine i dopunjenu apelaciju.
2. Rješenjem Službe, broj 03-372-1109/99 od 19. juna 2003. godine, odbijen je zahtjev Ante Vidovića za vraćanje u posjed stana u ulici Bulevar Kulina Bana broj 28D/VI, Zenica, međutim, isto je poništeno rješenjem Ministarstva, broj 12-23-733/03 od 23. marta 2004. godine, i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Kantonalni sud je rješenjem broj U-129/04 od 20. aprila 2005. godine, odbacio tužbu Željezare «Zenica» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: Željezara) u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva od 23. marta 2004. godine.
3. Rješenjem Službe, broj 03-23-12-1109/99 od 30. augusta 2005. godine, utvrđeno je da Anti Vidoviću, članu porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava Janje Ostojić, pripada pravo na povrat predmetnog stana i da mu se stan vraća u posjed, da apelantu prestaje pravo privremenog korištenja stana i da je dužan isprazniti stan i staviti ga na raspolaganje Anti Vidoviću, te da apelant nema pravo na alternativni smještaj. Rješenjem Ministarstva, broj 12-23-733/03 od 31. januara 2006. godine, odbijena je žalba Željezare protiv rješenja Službe od 30. augusta 2005. godine. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-U-06-000121 od 3. januara 2007. godine, odbijena je tužba Željezare u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva od 31. januara 2006. godine.
4. Zaključkom o dozvoli izvršenja Službe, broj 03-23-12-1109/99 od 9. novembra 2005. godine, dozvoljeno je izvršenje rješenja Službe, broj 03-23-12-1109/99 od 30. augusta 2005. godine, na taj način što je određeno da će se 1. decembra 2005. godine u 10 sati prinudnim putem iseliti apelant iz predmetnog stana, i isti ispražnjen od lica i stvari staviti na raspolaganje Anti Vidoviću.
5. Rješenjem Ministarstva, broj 12-23-733/03 od 31. januara 2006. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i Željezare protiv rješenja Službe od 9. novembra 2005. godine.
6. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-U-06-000 114 od 10. maja 2006. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva od 31. januara 2006. godine.
7. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
9. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije Ustavni sud konstatuje da apelant osporava zaključak o dozvoli izvršenja, (kao i rješenje po žalbi protiv istog, te presudu u upravnom sporu), koji je donesen u upravnom postupku, a kojim je dozvoljeno izvršenje rješenja Službe od 30. augusta 2007. godine, te je određen način i datum izvršenja navedenog rješenja. S tim u vezi Ustavni sud će kao prvo utvrditi da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da se ključno pitanje, da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljiv ili ne, sastoji u odgovoru na sljedeće pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.). Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.
10. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» procedure donošenja zaključka o dozvoli izvršenja, bila odlučujuća za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se u proceduri koja se odnosila na donošenje osporenog zaključka o dozvoli izvršenja nisu utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze. U skladu s navedenim, ishod takve procedure nije odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Navedeni stav, Ustavni sud temelji na činjenici da se u proceduri povodom donošenja zaključka o dozvoli izvršenja rješavaju procesne stvari, tj. odlučuje se da li je rješenje čije se izvršenje traži postalo izvršno, te se određuje način i vrijeme izvršenja. U takvom postupku se ne utvrđuju građanska prava i obaveze, već se samo rješava o procesnim pitanjima koja se tiču izvršenja rješenja, te stoga, ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Naime, o građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije odlučivano je u postupku u kojem je doneseno rješenje Službe, broj 03-23-12-1109/99 od 30. augusta 2005. godine koje je postalo izvršno. Stoga, Ustavni sud konstatuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju, te da je apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Također, Ustavni sud zaključuje da se osporenim zaključkom o dozvoli izvršenja nije odlučivalo o apelantovom pravu na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravu na imovinu iz član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se odlučivalo o tome da li su ispunjeni procesni uslovi za izvršenje rješenja Službe od 30. augusta 2005. godine. Prema tome, u konkretnom slučaju osporenim zaključkom nije došlo ni do miješanja u apelantova prava na dom i na imovinu. Stoga, iz navedenih razloga proizilazi da je predmetna apelacija i u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija ratione materiae nedopustiva, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović