Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1370/07 (R. V.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1370/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1370/07, rješavajući apelaciju Refike Velić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refike Velić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-

000 254 od 20. februara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-1324/04 od 30. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-1613/02 od 3. juna 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Refika Velić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnijela je 7. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 254 od 20. februara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1324/04 od 30. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-1613/02 od 3. juna 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P-1613/02 od 3. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-1324/04 od 30. novembra 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice, podnesen protiv MDP "INCEL HOLDING" Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Rade Makivića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i "INDOM" Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetuženi), radi utvrđenja, a kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korišćenju stana, zaključen 4. februara 1992. godine, između Fadila Velića (supruga apelantice) i trećetuženog, a na osnovu koga je apelantica nakon smrti (28. januara 1994. godine) svoga supruga ostala jedini nosilac stanarskog prava na jednoiposobnom stanu u Banja Luci, u ulici I Krajiške birgade broj 5/IV, stan br. 39 i da naloži drugotuženom da taj stan, slobodan od lica preda apelantici u posjed i slobodno raspolaganje u roku od 15 dana. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu. U Presudi Osnovnog suda vrijednost spora označena je u visini od 500,00 KM.

3. Vrhovni sud je rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 254 od 20. februara 2007. godine, odbacio reviziju apelantice kao nedozvoljenu, obrazažući da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03 i 74/05) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog djela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. U predmetnom slučaju vrijednost spora označena u tužbi je 500,00 KM što je ispod propisanog cenzusa za dopuštenost revizije, pa je u tom smislu revizija odbačena kao nedopuštena. Također je zaključeno da, po ocjenu Vrhovnog suda, nema uslova ni za dopuštanje revizije po stavu 3. člana 237. Zakona o parničnom postupku jer odlučivanje ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

4. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi, inter alia, rješenje Ustavnog suda, broj U-15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine i odluku Ustavnog suda, broj AP-3432/06 od 6. marta 2007. godine).

7. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 254 od 20. februara 2007. godine. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Okružnog suda, broj Gž-1324/04 od 30. novembra 2005. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantici dostavljena presuda Okružnog suda, s obzirom da je rješenje Vrhovnog suda doneseno 20. februara 2007. godine. Apelantica je, dakle, presudu Okružnog suda primila prije tog datuma. Kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 7. maja 2007. godine. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu Okružnog suda.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1370/07 (R. V.) | Sudska praksa | Aktio