Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1377/07 (F. B.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1377/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1377/07, rješavajući apelaciju Fadila Bombića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadila Bombića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-
1189/03 od 28. februara 2007. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-1-663/03 od 13. avgusta 2003. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Derventa broj 05-050-14-227/02 od 17. juna 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadil Bombić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nada Nović, advokat iz Dervente, podnio je 7. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1189/03 od 28. februara 2007. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-1-663/03 od 13. avgusta 2003. godine i Zaključka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Derventa (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-14-227/02 od 17. juna 2003. godine.
2. Zaključkom Odsjeka broj 05-050-14-227/02 od 17. juna 2003. godine odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta, kao nosioca stanarskog prava, za povrat u posjed stana koji se nalazi u Derventi, ulica Derventskih oslobodilaca SP-45, stan broj 27 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju svog zaključka Odsjek je naveo da je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana od 10. maja 2002. godine neblagovremen, budući da je u skladu sa Odlukom visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova kod nadležnih opštinskih organa uprave istekao 19. aprila 2000. godine, a kod Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica 19. juna 2000. godine. Odsjek je istakao da je predmetni stan od 1993. godine useljen od strane privremenih korisnika, te da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 32. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02 i 39/03) kojima je propisan poseban rok za povrat uništenih i oštećenih stanova.
3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv Zaključka Odsjeka broj 05-050-14-227/02 od 17. juna 2003. godine Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 05-050-1-663/03 od 13. avgusta 2003. godine kojim je žalba apelanta odbijena kao neosnovana.
4. Protiv Rješenja Ministarstva broj 05-050-1-663/03 od 13. avgusta 2003. godine apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu koji je Presudom broj U-1189/03 od 28. februara 2007. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
5. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant navodi da su u Derventi vraćeni stanovi pojedinim licima koja su podnijela zahtjeve kada i apelant i čiji stanovi nisu bili uništeni, te da se u njegovom slučaju radi o diskriminaciji od strane nadležnih upravnih organa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U skladu sa članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona prestaje mu stanarsko pravo. Navedeni rok je dva puta produžen tako da je krajnji rok za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Republici Srpskoj bio 19. april 2000. godine. Nesporno je da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 10. maja 2002. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelant da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović