Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1642/07 (H. B.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1642/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 1642/07, rješavajući apelaciju Hasiba Buljubašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasiba Buljubašića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-07-
000938 od 6. augusta 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj P-57/03-L od 16. aprila 2007. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasib Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, podnio je 6. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-07-000938 od 6. augusta 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-
57/03-L od 16. aprila 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 2. juna i 13. septembra 2007. godine.
2. Odlukom Ustavnog suda, broj AP 469/04 od 9. decembra 2004. godine, odbačena je kao nedopuštena apelacija apelanta podnešena protiv protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-344/03 od 15. januara 2004. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-574/03 od 7. maja 2003. godine i presude Općinskog suda u Lukavcu, broj P-57/03 od 10. marta 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Osporenim odlukama Kantonalnog i Općinskog suda odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi konačna odluka direktora d.d. Fabrika Cementa Lukavac (u daljem tekstu: tuženi) o prestanku radnog odnosa apelanta, da se apelant vrati u radni odnos na poslove i radne zadatke koje je obavljao do 1. aprila 1993. godine, te da mu tuženi isplati neisplaćeni lični dohodak za period od 11. januara 2000. godine, pa do okončanja ovog spora. Rješenjem Vrhovnog suda odbačena je revizija kao nedopuštena.
3. Općinski sud je rješenjem, broj P-57/03-L od 16. aprila 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-07-000938 od 6. augusta 2007. godine, odbacio kao neblagovremen prijedlog apelanta za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Općinskog suda u Lukavcu, broj P-57/2003 od 10. marta 2003. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno, da je sud cijenio prigovor blagovremenosti podnošenja prijedloga u skladu sa odredbom člana 393. stav 1. tačka 6. i stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 42/98, u daljnjem tekstu: ZPP) koji se primjenjuje u konkretnoj pravnoj stvari. Sud je naveo da je apelant 18. jula 2006. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka, a prema stanju spisa presuda Kantonalnog suda, broj Gž-574/03 od 7. maja 2003. godine dostavljena je apelantu 19. maja 2003. godine, dok je odluka Vrhovnog suda, broj Rev-344/03 od 15. januara 2004. godine dostavljena 13. februara 2004. godine te je zaključio da je apelant prijedlog za ponavljanje postupka podnio mimo rokova propisanih ZPP. Dalje je konstatirano je apelant jasno naveo da je za činjenicu koja predstavlja osnov za ponavljanje postupka (da je tuženi primio nove zaposlenike u periodu od 31. decembra 1991. godine do 11. oktobra 2001. godine) znao do zaključenja ročišta za glavnu raspravu pred Općinskim sudom u Lukavcu. Obzirom na navedeno sud je prijedlog apelanta za ponavljanje postupka odbacio kao neblagovremen.
4. Apelant u apelaciji osporava odluke redovnih sudova smatrajući da je takvim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo da ne bude diskriminisan iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
6. Ustavni sud zapaža da su pobijane odluke redovnih sudova donesene u postupku rješavanja o prijedlogu za ponavljanje postupka u kojem su sudovi ispitivali da li postoje zakonski uslovi za ponavljane postupka pravosnažno okončanog presudom Općinskog suda u Lukavcu, broj P-
57/2003 od 10. marta 2003. godine. Pobijanim odlukama utvrđeno je da je apelantov zahtjev za ponavljanje postupka neblagovremen.
7. Ustavni sud se, pri ocjeni da li je predmetni postupak obuhvaćen garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije, poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji smatra da je odgovor na ovo na pitanje, sadržan u odgovoru na pitanje: «da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza» (vidi odluke Evropskog suda za ljudska prava Tre Traktorer Aktiebolag od 17. jula 1989. godine stav 41; kao i H v. France od 24. oktobra 1989. godine stav 47.) Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim, ukoliko predmetna procedura nije odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra neprimjenljivim.
8. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava koju Ustavni sud podržava, Ustavni sud mora da ispita da li je ishod ili «posljedica» predmetnog postupka («procedure»), u kojem je odlučivano o prijedlogu apelanta za ponavljanje postupka, bila odlučujuća za utvrđivanje njegovih građanskih prava i obaveza.
9. Ustavni sud primjećuje da se u postupku pred Općinskim sudom, u kojem je donesena presuda, broj P-57/03 od 10. marta 2003. godine, a koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je apelant odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom, odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama koje štiti član 6. stav 1. Evropske konvencije. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se postupak u kojem su donesene odluke koje su predmet ove apelacije, ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu garancija prava na pravično suđenje. U navedenom postupku se odlučivalo samo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, pa iz navedenih razloga ishod takve procedure ni na koji način nije mogao biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, takav postupak ne uživa zaštitu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
10. Apelant također navodi da je zbog odbacivanja prijedloga za ponavljanje postupka povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine.
11. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da se, s obzirom da se u predmetnom postupku odlučivalo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, predmetni postupak nije odnosio na apelantova imovinska prava niti pravo apelanta na obrazovanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi člana II/3. k) i l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelanti žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant nije obrazložio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
13. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud već zaključio da su apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz člana II/3.e), k) i l) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović