Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2202/06 (I. J.)
Odluka donesena 17. 04. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2202/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 04. 2008.
Tekst odluke
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, te suci Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. travnja 2008. godine u predmetu broj AP 2202/06, rješavajući apelaciju Ivice Juričića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 4, te članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Juričića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-970/05 od 11. svibnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda Mostar broj Gž-602/04 od 12. svibnja 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Juričić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojega zastupa Karlo Sesar, odvjetnik iz Mostara, podnio je 17. lipnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-970/05 od 11. svibnja 2005. godine i Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-602/04 od 12. svibnja 2005. godine.
2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu Konjic (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv TIP "Dekorativa" d.d. Prozor (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja nezakonitosti rješenja i vraćanja na posao.
3. Općinski je sud donio Presudu broj P:447/03 od 6. svibnja 2004. godine, kojom je utvrdio da se poništavaju kao nezakonita Rješenje tuženog broj 86/96 od 12. augusta 1996. godine i Odluka Upravnog odbora tuženog broj 88-7-2/96 od 13. rujna 1996. godine, te je naloženo tuženome da apelanta u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude vrati na radno mjesto na koje je ranije bio raspoređen uz obvezu da apelantu naknadi troškove parničnoga postupka.
4. Kantonalni je sud, rješavajući priziv tuženoga, donio Presudu broj Gž-602/04 od 12. svibnja 2005. godine kojom je uvažio priziv tuženoga i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je u cijelosti odbijen apelantov postavljeni tužbeni zahtjev te je obvezan tuženome naknaditi troškove parničnoga postupka. U obrazloženju je navedeno da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 52, 61, 62, 63. i 64. Zakona o temeljnim pravima iz radnoga odnosa, što ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnoga prava. Naime, Kantonalni je sud ustvrdio da je apelantu prestao radni odnos na temelju neopravdanoga izostanka s posla u trajanju duljem od tri dana, što predstavlja temelj za prestanak radnoga odnosa bez suglasnosti djelatnika, čija primjena ne iziskuje vođenje stegovnoga postupka, radi izricanja stegovne mjere.
5. Nezadovoljan drugostupanjskom presudom, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj Rev-970/05 od 11. svibnja 2006. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni je sud, primjenom odredbe članka 237. stavak 2. Zakona o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ustvrdio da je revizija u apelantovom slučaju nedopuštena budući vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Vrhovni je sud istaknuo da apelant u tužbi nije označio vrijednost spora, međutim da je to učinio u troškovniku prigodom zaključenja glavne rasprave, ali i tada označivši vrijednost spora iznosom od 5.000,00 KM. Nadalje, Vrhovni je sud ocijenio da odlučivanje po reviziju u ovome predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (članak 237. stavak 3. ZPP) zbog čega je prema odredbama članka 247. stavak 1. ZPP, apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na rad iz članka 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije.»
8. Prema članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.
9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan za ispitivanje nižestupanjske odluke, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tomu, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
10. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je apelant protiv pobijane presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, ali je ona Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-970/05 od 11. svibnja 2006. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju neefektivan pravni lijek u smislu članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Kantonalnog suda broj Gž-602/04 od 12. svibnja 2005. godine.
11. Obzirom na to da je apelantovom zastupniku 3. lipnja 2005. godine uručena Presuda Kantonalnog suda broj Gž-602/04 od 12. svibnja 2005. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 17. lipnja 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Sukladno navedenome, Ustavni je sud zaključio da je apelacija podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu.
12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović