Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3120/06 (S. K.)

Odluka donesena 17. 04. 2008.

  • Povrat stana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3120/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 04. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine, u predmetu broj AP 3120/06, rješavajući apelaciju Salihe Krupić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOST I

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salihe Krupić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo, broj U-746/04 od 24. jula 2006. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-1848/04 od 23. jula 2004. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/5-372-

6814/98 od 8. septembra 2003. godine zbog toga što je ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Saliha Krupić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Umaga, Republika Hrvatska, podnijela je 20. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-

746/04 od 24. jula 2006. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 27/02-23-1848/04 od 23. jula 2004. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/5-372-6814/98 od 8. septembra 2003. godine

2. Rješavajući po zahtjevu apelantice Uprava je donijela rješenje, broj 23/5-372-6814/98 od 7. aprila 2003. godine, kojim je zahtjev za povrat stana u posjed u ulici Prijedorska broj 73, odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da uvidom u potvrdu o vlasništvu stana, broj 03/1-2-83-1/2003 od 8. januara 2003. godine u napomeni stoji da je na dan 1. aprila 1992. godine kao korisnik na predmetnom stanu bila evidentirana apelantica na osnovu rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje, izdatog od strane Tekstilne tehničke škole, broj 01-252/99 od 12. novembra 1979. godine, međutim kako apelantica nema zaključen Ugovor o korištenju stana, stoga nije ni stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu shodno članu 11. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica navodi da je njen punomoćnik propustio podnijeti žalbu protiv navedenog rješenja.

3. Rrješavajući po apelanticinom prijelogu za povrat u pređašnje stanje Uprava je donijela zaključak, broj 23/5-372-6814/98 od 8. septembra 2003. godine, kojim je prijedlog apelantice odbačen kao neblagovremen.

4. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-1848/04 od 23. jula 2004. godine, odbijena je žalba apelantice protiv zaključka Uprave, broj 23/5-372-6814/98 od 8. septembra 2003. godine.

5. Presudom Kantonalnog suda, broj U-746/04 od 24. jula 2006. godine, tužba apelantice radi poništenja rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-1848/04 od 23. jula 2004. godine, je odbijena. U obrazloženju presude je navedeno da shodno članu 103. Zakona o upravnom postupku i prema podacima spisa vidljivo je da je rješenje Uprave, broj 23/5-372-6814/98 od 7. aprila 2003. godine, kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za povrat stana preuzeo lično punomoćnik apelantice 18. aprila 2003. godine i da nije iskoristio mogućnost ulaganja redovnog pravnog lijeka, žalbe, a da je zahtjev za povrat u pređašnje stanje podnesen 21. augusta 2003. godine, dakle nakon isteka objektivnog roka od 3 mjeseca, pa su pravilno organi uprave odlučili kada su zahtjev apelantice odbacili kao neblagovremen, odnosno odbili žalbu uloženu na prvostepeni zaključak.

6. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

8. Obzirom da apelantica smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda i odlukama organa uprave povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, koje je garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud prvo mora odlučiti o primjenjivosti garancija iz navedenih članova na apelanticin slučaj.

9. Ustavni sud dalje konstatira da apelantica osporava odluke suda i organa uprave donesena povodom njenog prijedloga za povrat u prijašnje stanje. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoju raniju praksu prema kojoj «se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje apelanta ili ne», odnosno istim se ne odlučuje o meritumu predmeta te je Ustavni sud zaključio da postupak povrata u prijašnje stanje ne pruža garancije iz člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine i broj AP-2743/06 od 15. februara 2007. godine).

10. Ustavni sud smatra da je njegova dosadašnja praksa primjenjiva i u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u postupku po apelanticinom prijedlogu za povrat u prijašnje stanje okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda nije odlučivano o meritumu zahtjeva pa samim tim ni o apelanticinim građanskim pravima i obavezama. Stoga, garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na ovaj postupak, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Apelantica također smatra da je osprenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da se, s obzirom da se u predmetnom postupku odlučivalo o prijedlogu apelantice za povrat u pređašnje stanje, predmetni postupak nije odnosio na apelanticino pravo na dom niti na imovinska prava apelantice. Naime o apelanticinom pravu na dom, te o eventualnim imovinskim pravima apelantice je odlučeno rješenjem Uprave, broj 23/5-372-

6814/98 od 7. aprila 2003. godine, kojim je apelanticin zahtjev za povrat stana odbijen kao neosnovana, protiv kojeg rješenja apelantica zbog kako navodi propusta punomoćnika nije izjavila žalbu a koje rješenje nije predmet ove apelacije budući da apelantica protiv istog nije iskoristila efektivne pravne lijekove u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o povredi člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u postupku u kojem se odlučivalo o povratu u prijašnje stanje, također ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelantica žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica nije obrazložila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

14. Imajući u vidu da je u apelanticinom slučaju Ustavni sud već zaključio da su apelanticinii navodi o kršenju njenih prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3120/06 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio